Preobražavanje

via here

Pričam neki dan s prijateljicom
i spomenemo - izgled.
Kako ti je vlastiti odraz u ogledalu naprosto - na dane.
Nekada je dobar, nekada loš.

Kada si loše, prizor iz ogledala je, u najmanju ruku - žalostan.
Izgledaš loše, oronulo, jadno, gotovo neprepoznatljivo 
i ostario si preko noći, nekim čudom, unaglo.
Sve životne poteškoće su te obilježile više no što si mislio.
Odslužio si svoje i pada ti na pamet neumitna prolaznost života.
Miriš se s time, premda s tugom.
Uzdahneš i odmakneš se zgrbljenih ramena 
od tog odraza žalosne i islužene sove.

Kada si zaokupiran nečim intenzivno i pun posla,
nemaš stav o slici koju ugledaš,
naprosto si samo ti i to je sve.
Ne upamtiš sebe tog dana,
samo automatski si nanio najpotrebniji make up,
čisto da ne preplašiš ljude među koje zalaziš,
i prošao četkom kroz ono što se zove kosa.

Kada si sretan,
u privatnosti pogleda na zrcalo,
iznenadiš se blistavoj ljepoti koja te gleda.
Iznenadiš se sobom na naljepši mogući način
i spreman si osvojiti onaj dio svijeta
koji još nisi stigao.
Vraćaš se tog dana nekoliko puta
divnom odrazu sebe,
ne trebajući niti postaviti pitanje 
tko je najljepši,
jer odgovor ti je prejasan.

A, ja sam se sada sjetila 
nekako 
onog vica, 
kako je mali Vlaj u školi 
na satu lektire 
najkraće na svijetu 
prepičao 
Kafkin "Preobražaj":

"A undak se on pritvorija u baju."

Večeras sam sva sretna.
Imala sam lijepi dan.
Puno lijepi.
U to ime stavit ću u usta 
savršeni Jacques Bockel čokolatin,
koji mi je ona prijateljica s početka posta
donijela na poklon.