Moj leteći ćilim, nedostaje samo svjetiljka

Moja terasa usred grada 

lebdi nad procvalom mimozom,

koju je Udovac posadio 

prije netakopuno vremena.

Jutrom izađem najprije na terakota pločice,

bez obzira jesu li 

suhe ili mokre,

hladne ili tople,

da s komandnog mosta razgledam 

'kakva je situacija',

ne znajući posve točno što utvrđujem,

osim smjera zastave na vrhu Marjana,

koja mi ponekad posluži kao opravdanje.

Jutros sam stupila na 'ariju'

uvučenih stopala u umjetno krzno,

pa ne znam koje topline su bile terakota pločice,

ali, osim južno orijantirane zastave,

što sam brzo odbacila kao činjenicu,

ostala sam zadivljena što sam lebdjela 

skupa s terasom

na oblaku guste, mekane, mirisne mimoze.

Osjetila sam poriv da se bacim u njene vataste grane,

od čega sam ipak odustala, srećom.

Udisala sam taj slatkasti miris,

radujući se siječanjskom cvjetanju,

koje je krajnje neobično.

Zlatna mimoza 

koju mi je Udovac nesebično 'darovao',

jutros se kao ruski porculan 

kičasto, carski, intenzivno

ljubila s kobaltnim nebom 

iz kojeg će se ovih dana

 raskošno prolijevati kiša na nas.

Kako osvježavajuće, romantično, prekrasno, obećavajuće, zdravo,

nakon blagdanskog izbezumljenja .