Razgovor s Eminemom među narančama

Tjedan u kojemu je sve bilo naopačke okrenuto - završava.

I ja sam zdrava - od sutra već.

Nedostaje mi osoba koja je daleko,

nebitno da li 100 m, 300 m ili miljama - nije tu.

Sve u svemu, glupi  tjedan 

kojeg sam već danas 

pomela,

ostatke pokupila, 

ispraznila u kantu za smeće,

uzela plastičnu vrećicu iz nje 

i odnijela iz kuće.

Jedino nisam zapalila kontejner,

što se u ovom gradu često radi,

pa ponekad imamo noćne baklje 

koje sukljaju u nebo,

osim jadnih ljudi 

koji najčešće pod zvijezdama 

kopaju po tim istim kontejnerima.

Jeziva je zima, 

nakon vječnog (klimatskog) proljeća,

pa bi se možda netko i okupio oko vatre

da se zagrije.

Kao da bih sada, nekako morala napomenuti da živim - u Hrvatskoj...

Okretanje stranice!

U mojoj kući, u vrtnom stanu

 stanuje 

sretna obitelj.

Mladi, zgodni ljudi s jednim djetetom i psom.

'Šesna' obitelj.

S njim najčešće imam slučajne susrete.

Zovem ga Eminem.

Jer mu sliči.

Inače ima normalno i to tipično ime za ovaj kraj.

Visok, koščat, potpuno kratke kose, zelenih očiju.

Vrijedan čovjek, koji često radi vrtlarske poslove

i koji je zapušteni uspavani vrt s ribnjakom - probudio!

Dok sam danas namještala krevet,

čula sam kroz otvoreni sunčani prozor

kako on nešto radi,

kako nježno dovikuje ženi

'miriše li kod njih ovako bajno ručak',

kako mu je sin dobio peticu iz matematike,

kako ona odlazi popodne na jogu...

Kad sam došla na prozor,

kako bih opranu robu 

stavila na sušilo, 

popričao je sa mnom.

Uvijek je veseo, nasmijan, ljubazan, drag.

Pitala sam što imaju za ručak,

njegova nam je Mare viknula:" Veprovinu!"

Pitala sam imaju li njoke,

doviknula nam je: " Ne. 'Manistru'!"

Bajno je zamirisao njihov ručak,

dok smo poželjeli jedan drugome dobar tek.

Taj isti Eminem mi je neku večer,

pri noćnom zatvaranju grilja

na -4 C stojeći ispod snopa svjetla noćne lampe,

na vrhu kamenih stepenica,

pušeći cigaretu u žutom 'kapatoju'

iz kojega su izvirivale bose noge,

poželio 'laku noć'.

Rijetko sretnem tako mile, srdačne, jednostavne i normalne ljude.

Mislim... ima ih, ali nekako samo tu i tamo.

U suton sam danas izašla na terasu,

samo da bih pomirisala rascvjetalu bogatu mimozu

i vidjela vrt prije nego utone u noć.

Bio je plavičast,

ali se brzo ugasilo svjetlo...

osim onog u daljini, 

iznad palmi.

Eh, to ružičasto ledeno bistro svjetlo me privuklo

i otišla sam u svoju spavaću sobu,

odakle sam mogla bolje vidjeti čarobni zalaz.

Razmaknula sam zavjese i otvorila prozor.

A, onda sam zastala.

Iz modrine mraka, odvojila se tamna sjenka.

Ne znam zašto sam ostala prikovana, ali jesam.

Visoka sjenka u tamnome,

s kapuljačom na glavi,

krenula je u smjeru mog prozora.

I tada je zbacio kapuljaču s glave.

"Štaaaa je bilo...?"

S poluosmijehom, ohrabrujuće i prisno me upitao.

Huh, bio je to Eminem.

Opet smo popričali.

On je pušio.

Sada znam gdje pije kavu.

"U kafiću dolje. 

(rekao mi je ime koje svi znamo) 

Ali, trebam tu jutarnju kratku baš tamo. 

Poslije skuham tursku za gušt,

onu koja mi u velikoj šalici traje do podne,

ako sam doma..."

Pričali smo i o mimozama,

koje je udovac posadio

podno mog balkona.

Na kuhinjskom prozoru sretne obitelji,

ispred čisto bijelih zavjesa,

a iza blistavih stakala,

u vazi je grana mimoze.

Eminem mi je rekao da će za me ubrati 

i donijeti mi sutra 'gore'.

Lijepo je imati sretnu obitelj u blizini.

Pa ponekad baciti oko na njihovu sreću.

Uz pitu od jabuka i knjigu 

u kojoj uživam ovaj tjedan,

topeći se sva 

i nestajući 

u mirisu naranči, 

toplini mediteranskih slika Španjolske 

i ljubavi,

želim lijepo dovršiti petak.