Imala sam - događaj

Prije nego pogasim svjetla...

by Yves Andre

Naučili me 'lakšu' varijantu

prema kojoj

 nemamo probleme, nego događaje.

Kao kamenčiće na našim životnim stazama.

Na neke se spotaknemo,

neke preskočimo,

zbog nekih posrnemo,

radi nekih nezgrapno tresnemo,

neke nogom odgurnemo, pa mirno prođemo dalje.

I sami im dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju.

Nekad smisleno, nekad nasumično izabirući opciju.

Ponekad ni za to nemamo snage 

ili nam pamet zapne u prethodnoj sceni,

pa nekako ne možemo suvislo odrediti...

No, imala sam događaj.

Kako me događanje zateklo,

  ostala sam u zrakopraznom prostoru,

ne nalazeći sjedalicu u blizini,

na koju bi se popela,

jasno u cipelama,

pa zvala u pomoć.

Ionako nisam imala koga zvati.

Umjesto toga zvali su mene.

Odradila sam sve što sam mogla,

a onda sam, onako u uniformi,

jer moje dežurstvo traje non-stop,

prilegla, nakon dvadeset četiri sata rabote.

Nisam znala kako sebi pomoći,

da se instant regeneriram,

pa sam zaustavila

disanje i rad srca,

na neko vrijeme samo,

da odmorim mašinu.

U sebi sam pjevala.

Skroz sam dobro pjevala.

isprva utiho, pa sve glasnije,

dok me nije svu proželo

i premjestilo s onu stranu ogledala,

gdje je sve lakše, sigurnije i ljepše.

Obuzeta samozadanom pozitivom,

spasila sam se,

još jednom.

Mogla sam se ponovno uključiti.

Uspravila sam se.

Popravila frizuru,

zagladila uniformu,

čak se orna zaputila pogasiti svjetla u odajama,

kako bi dan bez kraja dobio normalan završetak.

Privukla me boja noći

koju sam ugledala kroz francuski prozor.

Zakoračila sam na balkon.

 izvela sebe na noćni zrak,

zadržala se tamo,

obavijena toplim, tamnim zrakom,

primjećujući zvijezde,

osjećajući miris procvjetane glicinije iz vrta.

Naslonila se na ogradu

i uz zaostalu pjesmu u sebi

 prozibala stražnji dio sebe amo tamo.

Laku noć svima!