Živimo li mi život ili život živi nas!?!

via here

Ponekad otkrijemo postojanje 

tajnog vrta,

onog o kojem smo snivali,

za kojeg smo mislili da je izmišljotina iz bajki,

koje nas iznenadi, zatekne nespremne, ostavi bez daha 

i po nekoliko puta uzastopce.

Protrljamo oči, saberemo se i shvatimo da ne sanjamo,

nađemo se u čudu, 

pitajući se "što sad",

nenavikli na takva iznenađenja.

Najintrigantnija su vrata tajnog vrta

pred koja nas je neka sila dovela

ili je riječ o sreći..!?

Vrata tajnog vrta najvjerojatnije nisu lako dostupna,

sigurno su obrasla 

i komplicirano okovana pomalo zastrašujućom ogradom 

za koju nam treba, jasno - ključ.

Kovano željezo je zahrđalo,

a kako ne upotrebljavamo inače zaštitne rukavice,

nego od dodatne opreme imamo jedino mobilne telefone,

opet se čudom čudimo.

Do slučajno otkrivenih tajnih vrata 

ne dolazi se u društvu.

Tamo stigneš sam, 

što znači da nikoga ne možeš priupitati za savjet,

a ni guglanjem ne nailaziš na mapu, uputu, pojašnjenje,

odjednom se moraš potpuno (!) samostalno snaći, odlučiti, djelovati...

sve na što, uglavnom - nismo naviknuti.

Osjetimo se ogoljeni, ali i nekako važni,

kako se odavno nismo ćutili.

Nastojimo prizvati onu vrstu hrabrosti 

ostavljenu u djetinjstvu,

jer se radi o specifičnoj podvrsti 

koja je svojstvena neopterećenoj dobi života.

Odjednom nam pofali odvažnost, 

deformirana stečenim kalkuliranjima 

koje smo odrastanjem sebi nakalemili na glavu.

Uzbuđenje i intuitivnu inicjativu lako nam je ugušio

 'praktičan razum odraslog čovjeka',

nazovimo to tako...

Posramimo se pitanja koje nam prostruji mislima

'što bi netko drugi uradio na mom mjestu',

shvaćajući da nismo dosljedni sebi

i da vrlo vjerojatno uredno i dresirano 

ispunjavamo  društvena očekivanja.

Vrata su primamljiva, 

neodoljivo nas vuku da ih otvorimo... razvalimo ako treba,

jer smo nekako sigurni da nismo slučajno pronašli 

svoj tajni vrt.

Pogubili smo strpljenje, životno potpomognuti 

razvojem moderne tehnologije,

kojom sve instant imamo odmah i sad.

Izgubili smo čistotu unutar svog bića, 

zaključujući da je svijet prebrutalan za ostavljanje i mrvice tog iskonskog u nama.

Prilagođeni surovoj stvarnosti u kojoj stvaramo, borimo se, opstajemo, 

privređujemo za potomke i bla, bla, bla... 

nemamo vremena 'trivijlano' promisliti 

da li smo sebe možda putem pogubili,

u obavljanju realnosti.

Samo se povlašteni zateknu pred takvim vratima.

Veći dio povlaštenih, odustane 

zbog otpora ili straha koji osjete,

jer su se odavno 'stopili s masom',

pa se takvi okrenu na peti 

i odu natrag u svoj život 

na koji su navikli

i lijevom rukom ga obavljaju,

bez previše nada, očekivanja i iznenađenja.

Manji dio povlaštenih, ipak ostane,

 pa razmisli, 

zatitrale duše.

Veći dio ovakvih povlaštenih, nakon početnog poleta,

ipak 'kida nalijevo', 

tamo 'gdje im je mjesto bilo i do sada'.

Svega nekoliko njih bude spremno da ne dade petama vjetra.

Samo najhrabriji i najpraviji 

i bez ključa, razvale vrata i zakorače,

ne očekujući orden,

članak u novinama,

novčanu nagradu,

pozdrave režiji, slušateljima i svima koji ih znaju.

Oni jedini žive svoj život radi sebe.

***

Uz pričicu za kišnu subotu, 

sred jutra, 

iako može i prije spavanja,

ugodan vikend 

mojim salonskim gostima

i razmislite u kojoj ste skupini - vi.