Imam mjesto gdje pohranjujem najdublje tajne.
Ružičasti svileni etui.
Po mom rođenju izrađen samo za mene.
U njemu čuvam damske čipkaste rupčiće.
Naslijeđe pratetaka.
Među čipku sam danas ušaptala riječi koje su mi potresle dušu.
Riječi koje sam primila od vrhunskog pisca.
Riječi koje nisu namijenjene meni.
Riječi koje su izgovorene radi nečijeg spasenja.
Riječi koje sam svojatala.
Najljepše riječi ikada.
I k a d a.
Znala sam da ih ne smijem uzimati osobno.
Nije bilo zabune da je greška.
Ali... tako sam ih straaašno željela, ja.
Svim srcem svojim.
Barem na kratko.
Htjela sam misliti da su upućene meni.
Dopustila sam sebi božanstvenost.
Bila sam kradljivica.
Svjesno sam to uradila.
Bez svjedoka.
Uzela sam tuđe.
Srce je divljački lupalo od prostrte mi divote.
Maglio mi se vid od siline koju sam iščitavala malaksala,
najprije u sebi, onda na glas, pa opet bezglasno,
dok nisam počela gutati suze, pa jecati, pa plakati.
Uzdrmao se moj svijet nepoznatom silinom.
Dirale su me pokradene riječi čudesno snažno,
mislila sam da ću skončati,
ne mareći ako se to desi.
Utonula sam u njih.
Dala im se sva.
Dozvolila da me grle.
Da mi bude toplo.
Da se osjećam sigurno.
Da izgaram pod tim pogledom.
Da se napijem života iz pružene mi ruke.
Ukrala sam riječi najljepše moguće,
isprobala osjećaj uzvišenosti,voljenosti, zaštićenosti, povlaštenosti, sreće, posebnosti...
odgađajući svoj život na tren.
Tako onemoćala,
sjeala sam na pod,
obrisala potoke slanih suza,
rastvorila ružičastu svilu,
približila je usnama
i pospremila svoju tajnu.
Divotnu.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.