Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

21. 03. 2014.

Umijeće vezenja života pokazalo se značajnim

Gilbert Stuart, Portrait of Mrs. Richard Yates or Catherine Brass Yates (detail), 1793. about sensuality.

Umijem vesti.
Osim ostalih sličnih vještina kojima baratam.
U nekim segmentima sam odgajana kao u vrrrlo starinsko doba.
Uklopila sam te zamrle vještine u svoj nekonvencionalan život
i baš svaku od njih upotrijebila što sam bolje mogla,
izvlačeći na površinu ono što u datom trenutku zatrebam.
Rekla bih da to spada u - snalažljivost.
Ponekad zakorači i u kategoriju - samopreživljavanje.
Jasno da ne vezem prema shemi,
nego mi nacrti izviru iz duše,
ponekad vlastite, ponekad druge.

Nijedna obuka nije se zaludu desila.
Nijednu nisam slučajno željela.
Svaka itekako dobro dođe,
čak i ako se radi o obuci 
koja je pomalo nestvarna 
za ovo naše 'ultramoderno doba',

Poneke figure koje se zateknu uokolo,
padaju u nesvijest od iznenađenja, zgražanja, podmješljivosti.
Dok takvi moderni likovi popadavaju od nevjerice,
ne samo da se na dam smesti,
nego dok su svi zauzeti padom,
ja predano vezem dalje.

Vezenje je jako bitno.
Naročito je fantastično ako se primijeni na život.
Odavno se bavim isključivo takvom vrstom vezenja.
Svaki savršeno izvedeni bod svilenim koncem zaboli, istina.
 No, ta bol ne bude prevelika,
ako imate uvježbane, hitre, vješte, sigurne, odlučne ruke
ako imate čvrstu namjeru da ne odlažete ručni rad u krilu
pa  dopustite da predugo bludite pogledom naokolo, ciljno ili besciljno,
sa samodopuštenjem da budete pasivni,
ili da iščekujete da vam s neba padne... nešto.

Ručni rad se nikada ne ostavlja predugo.
Ispuštanje iz ruku, pokazalo se lošim.
Čak i onda kada stvarate svilene bravure na najfinijem organdiju,
koji je pravi izazov,
koji je zahtjevan 
i koji vam klizi pod rukama,
kojeg jedva ukrotite za svaki bogovetni bod,
koji nemirno, a opet rado prima vaše stvaralaštvo koje mu poklanjate
i jogunasto vas naganja da budete koncentrirani kao nikada... aaah.

Jer, napeta vam finoća tog organdija tako divno miluje kožu,
jer,  istovremeno vam je pod rukama podatan
jer, svakim vašim bodom se pretvara u savršenstvo, 
jer, u isti vas tren nagoni da sumanuto vezete
možda zbog osjećaja da nikada nećete izvesti željeni nacrt 
ili vas zadivljuje ono što se rađa,
tada i prsti prokrvare od strastvene upornosti,
a oči obnevide.

Ni tada se ne odlaže vrijedan ručni rad,
koji pretvara život u malo osobno remek djelo,
na koje ste silno ponosni,
koji ćete uvijek, kada ga spoznate, cijeniti, 
sjetivši se svake najsitnije izvedbe iglicom,
kojom ste virtuozno izveli krasotu,
sasvim sigurno zbog sebe,
a ne zbog eventualnog divljenja onih 
koji će primijetiti jednog dana vrijedni eksponat.

Vezilja sam od malih nogu.
Moja vještina se razvijala i usavršavala
i nikako nije završen napredak.
Sada mogu zaključiti da sam sve naprednija,
kada sam spremna i preko boli 
maštovito i kreativno nastavljati 
čak i kada to iziskuje nadljudski napor.

Iako sam ponekad bila i seoska vezilja raspjevanog ekipnog tipa,
imam certifikat 
završene subsepcijalizacije iz damskog vezenja
 uz ugodno salonsko konverziranje.

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails