Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

11. 03. 2014.

Danas sam se probudila uz uspomenu koja mi je popravila dan

Imala sam nevjerojatno buđenje danas.
Ničim posebno izazvano,
 niti budilicom, koja se naknadno oglasila.
Otvorila sam sporo trepavice 
i nakon prve, vrlo privatne, ubodne misli,
gotovo istog trena 
i ne sudjelujući vlastitom voljom,
obuzela me jedno sjećanje, 
zorno, snažno, nevjerojatno
Kao da sam se uistinu vratila na mjesto događaja.
wildstag:

untitled by yasya_fögelgardt on Flickr.
via boldambitions
Osim što sam osjećala pod stražnjicom 
hladnjikav kameni zidić fontane,
gledala sam njega 
koji je sjedio pored mene.
Sjedili smo ukošeni, jedno prema drugome, 
kako bi mogli nesmetano i bez napora 
i razgovarati i imati se na oku.
Razgovarali smo o bedastoćama, 
koje su nas nasmijavale, 
gotovo dječje gluposti ocrtavali, 
preglasno se hihoćući.
On je svoju bolnu, natečenu ruku 
koju je povrijedio dan ranije, 
uronio bio u hladnu vodu koja je šumila 
možda malko preglasno,
pretačući se s gornjeg na donji nivo.
Bistra voda je svojski strujala oko njegove šake.
Ja sam držala skinuti zavoj, u desnoj ruci,
a lijevu sam umočila u ledenu bistrinu
kako bih ga sućutno uhvatila za bolnu ruku,
kada je naglo ušutio, ne zbog fizičke boli...

Godio mi je taj nedjeljni žamor ljudi i djece 
koji su se nalazili raspoređeni 
u šarenim grupicama 
svuda uokolo,
koristeći neradno pretoplo popodne 
za opuštanje
 u hladovini razlistalih stabala.
Pogled mi je s njega često klizio u daljinu, 
niz njegovane tepihe cvijeća,
prema crkvi koja se nazirala 
tamo daleko.

Evocirala sam jutros isti taj
 spokoj, 
koji sam osjećala onda,
zauvijek zapamćen, 
vjerojatno baš kako bih ga mogla ljekovito izvući 
s dna svoje pospremljene duše,
kada mi zatreba da sebe... zagrlim, umirim.
Jutros mi je očito trebao, pa se pojavio.
Nenamjerno.
Sam od sebe.

Rastegnula sam se u toplini postelje,
ne prekidajući scenu u mislima.
Po tisućiti put me zapanjio 
taj osjećaj ljubavi i pripadnosti gradu 
koji mi cijeli život nedostaje - a uopće nije moja gruda.
Da... znam kako to zvuči, 
no nisam poludjela 
i nisam sklona čudima... 
iako ih doživljavam.
Kada se dese, enormno se potrudim 
da ih uguram u rubriku 'sportsko prihvaćanje okolnosti', 
dajući svemu prizeman oblik,
rukovodeći se time da je - tako zdravije.
Grad koji od djetinjstva 
želim, sanjam, volim i koji mi silno nedostaje,
a, onda sam ga, eto... taj jedan period imala 
u najljepšem obliku,
u romantičnoj ambalaži,
s adresom u centru,
 za koji me vežu 
moje bolne 'nepostojeće uspomene' 
iz doba dok sam svijetom hodala 
 dječjim brojem stopala.

I ta sam nedjeljna popodneva 
u omiljenom parku - 'pamtila'.
Konstantni deja vu, koji mi uvijek čini dobro.
Moj predivan park, 
sjenovite uredne stazice, 
kičasta, novododana fontana, 
na kojoj smo sjedili tog popodneva, 
travnjaci svuda oko nas,
nemarno odjeveni sretni ljudi,
njegova prugasta košulja i podvrnuti rukavi,
moj osjećaj umora u listovima od cjelodnevnog tumaranja,
mirnoća, najveća moguća sreća i pripadanje tim koordinatama.

Bila je to samo jedna scena 
tog dugog popodneva.
Sunce je bilo neumoljivo jako,
nije bio gotov dan,
nije bilo gotovo moje gostovanje, 
nije postojalo razmišljanje dalje od trena u kojem jesmo. 
Lijeno smo prohodali park.
Vukli smo se prema starinskom liftu, rashlađenom stanu, 
Nismo bili ni žedni, ni gladni, 
nije nam smetala jeziva vrućina,
nismo imali svoje godine,
niti pojma da se upravo odvija 
moj zadnji boravak 
u tom gradu,
u kojemu se osjećam - DOMA.

Nimalo tuge u toj uspomeni danas.
Samo sreća.
I zadovoljstvo.
I zahvalnost.
Možda čežnja... no ona postoji oduvijek.

Ne dozvoljavajući mogućnost 
eventualnog razmahivanja u nutrini, 
ustala sam gipkošću Blanke Vlašić, 
(koju sam samo nakratko imala)
pa krenula pod tuš,
umiti dušu,
kako bi je potom čistu nahranila 
najdražim obrokom u danu.

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails