polusneno

via colors of life

Imala sam rani ručak, prerani. 

Ali, danas je mama odlučila otići svojoj kući 

i započeti novo poglavlje, sama. 

Počastile smo se kesten pireom 

i kucnule u naše zdravlje.

Koliko emocije umaraju!?!

Daleko više nego kopanje.

Želeći joj pomoći zadnjih desetak dana, 

zatomila sam vlastite emocije, 

odnosno kontrolirala sam ih uredno 

sve do večernjeg počinka. 

Onda bi se slamala. 

U toplini velike postelje.

Odbolovala bi koliko bi bilo snage. 

Pet velikih stresova polako sjeda na svoje mjesto, 

u mislima, srcu, duši, raspoređuje se u meni, preslažu.
Izgubljena sam, samo se pravim da nisam. Opet.

I zato svi uvijek drže kako sam vesela, jaka, vjetropirasta, možda neozbiljna osoba, pogodna za druženje.

"Lako njoj, kod nje je uvijek sve u valceru!"

Međutim, ne zna se da sam ja zapravo 

odabrana za pozadinske poslove, 

za nevidljive konce pod prstima, 

za organizaciju prezentiranu 

navodno spontano... 

Gotovo se uvijek realiziraju moje ideje, 

one iz pozadine,

a svi sretno zaključe kako su 

pametni, ekspeditivni, mudri i bistri. 

Onda ih ja slušam kako prepričavaju moje heureke, 

a ja se divim, pristojno divim, beskrajno divim. 

Tako je manje naporno. 

I nije mi stalo istjeravati istinu. 

Baš me briga za zasluge i slična sr... 

Nemam vremena dok prikupljam svoje komadiće 

i pitam se u kojem će pravcu sada moj novi život krenuti... 

Znatiželjna sam. Možda zabrinuta. Malko prazna. 

Jedino što intenzivno tražim zadnje vrijeme 

prokleti je punjač 

koji će moje snage napuniti 

da se ne ugasim.

Svijetli mi narančasta lampica.

Moram požuriti s nalaženjem vražjeg punjača. 

Pa, opet... ove dane sam se sjetila zaboravljenih činjenica i događaja iz vlastitog života, 

koje sam upotrebljavala u tješenju dragih osoba, 

pa se zabezeknula još jednom 

koliko sam toga 

nevjerojatnog 

proživjela... 

Da li ću ikada smjeti objelodaniti autobiografiju..!?! 

Neću, naravno. 

Osim ako poživim koliko i Roberta Brooke Astor:)

Oko mene trenutno mir.

Umorni su polijegali nakon ručka, 

a ja se radujem malim stvarima... 

recimo kremastoj popodnevnoj kavici.

Trebam zagrljaj 

ili barem muškaračko tapšanje po leđima, 

u znak podrške.