domaći razgovor iz kupaone

Simultano peremo kosu 

moja Kći i ja.

Odnosno, ja već sušim, 

a ona pere 

s glavom u kadi.

Obje imamo grivu do... pozadine, 

no potpuno različitih boja.

Kasno smo ručale, 

jele desert 

i pile cappuccino,

cijelo vrijeme čavrljajući,

pa sam nastavila svoju žalopojku,

nadglasavajući sušilo za kosu ilitiga fen.

Opomenula me da se bez prestanka žalim,

a da su simptomi potpuno nevjerojatni.

Naime, danas cijeli dan osjećam nešto čudno,

nasjličnije histeriji, valjda,

kao vrstu bolnog uzbuđenja,

ne zlogukog,

neko kao vrstu očekivanog iznenađenja

ili neke posebne vrste neuroze...

Insomma, opisivala sam tako i opisivala,

davila je otkako se pojavila doma.

I odjednom mi se Kći obrati 

ne odižući glavu iz kade:

"A, jadna ti... čovik bi promislija da si luda... A, nisi."

Ja se instant vrijeđam:

"Dakle, samo iz enormne ljubavi 

ti dopuštam da mi tako nešto kažeš, 

bez da se ljutim na tebe."

Ona će opet:

"Volim ja tebe i takvu... šta ću s tobom.."

Ja nastavljam lamatati s okruglom četkom 

kroz metar duge vlasi.

"Užasno se čudno osjećam, kao da ću šiznuti. Ah... možda mijenja vrijeme."

Kći prizna da je slično promislila za ručkom i za sebe.

"Majkili, samo si... umorna. Od svega. 

To ti je sve od umora."

Na to se kao malo spasim, ali ipak dometnem, 

ugašenog fena, da se ne nadvikujem 

i dodatno troišim energiju na rezervi zadnjih dana:

"Božemiprosti, jesi li svjesna kako to zvuči? 

Znaš ono u američkim filmovima 
kad majci luđakinji strpljivo ne govoriš istinu, 

nego samo blago joj objasniš da je - umorna."

Ona mirno odgovori:

"U američkim filmovima, 

uzmeš majku luđakinju, 

fol je odvedeš u šetnju 

i ostaviš u sanatoriju."

Ja se još uvijek smijem na slike iz razgovora,

čak ne dvojeći jesam li možda granični slučaj danas...

Oduševljava me i zabavlja razgovorljivi ženski potomak.

Gotovo svaki dan.

Hvala Bogu.
Da, nadam se da iduće javljanje neće biti 
iz mirnog sanatorija...

via livejournal