like a portrait

Južina me zaustavlja 

u trenutku,

svako nekoliko minuta.

Ponekad osunčanu,

u drugom trenu zatamnjenu tmastim oblacima,

a onda pod zlatnim snopom osunčane kiše.

Svaki se taj trenutak može izvizualizirati 

kao pamtljiv i interesantan kadar,

ali osim lijepe scene 

tuđem pogledu,

zbilja je preteško vrijeme

i slabije prepoznajem ljepotu

zadnjih dvadesetak sati.

Jedva se nosim s meteorologijom.

Nastojim, nije da ne nastojim, 

dajem sve od sebe, 

ali kaskam... priznajem.

Mislim da će duševna 

pileća juhica
(ili Bachove kapi)

donekle ljekovito djelovati.

Dan je kao iz ranog djetinjstva 

u svojoj najlošijoj fazi, 

nakon domaće sankcije -

'mene, u stvari, ni'ko ne voli...'

Eh, da, tako otprilike.

Srećom, prolazna nutarnja jadikovka.

via here