Hello?

(sačuvani tanjur za juhu bake Franke - za specijalna raspoloženja)

Dobro je da završava ovaj tjedan.

Bila sam bolna zadnja dva dana,

ono za na kauč,

i to strogo u ležećem položaju,

na što svaka dama ima pravo 

svako toliko.

Ništa neprirodno,

ali bogme, 

kada živiš sama,

shvatiš koliko je toga vezano 

uz postojanje 

još neke žive duše doma.

Mislim da ni u cijeloj zgradi

 nije bilo nikoga 

do danas.

Inače, novi susjedi renoviraju stan,

baš ga ono renoviraju,

uz rušenje zidova.

Cijela kuća,

sve u mom stanu,

sve biljke koje rastu u kvartu,

svi parkirani automobili

i svi koji prođu tuda pješke,

bijeli su.

I ja sam bijela.

I sve moje.

S prvog kata su kroz debelu žutu cijev

letili komadi zidova,

direktno u kamion parkiran ispod.

Tako da je moj automobil parkiran 

dalje niz ulicu,

odnosno gdje uhvatim mjesto.

Danas sam se natrpana vratila doma,

jer sam morala otići

do najudaljenijeg shopping centra

kako bih tamo vratila 

netom kupljeni 

mobilni telefon,

koji je - neispravan.

Drugi put u životu,

prodaju mi novi uređaj,

koji nije u redu.

Ne bojte se, 

to se vama neće dogoditi,

to je rezervirano samo za me!

Jedva sam to obavila,

lelujajući na nogama

i s vrtoglavicom,

pod tabletama za bolove.

E, sad... 

vratim se 

natrpana torbama s hranom

i ostalim kućanskim potrepštinama,

jer sam živjela bez ičega,

za vrijeme bolovanja.

I nisam ni ušla u kuću,

zvoni kućni telefon.

Mama zove da vidi jesam li živa,

jer je znala da mi je zlo,

a nestala sam

i ne odgovaram na raznorazne poruke.

Kad nemam mobitel!!!

I ja njoj ljubazno kažem,

da ću joj se javiti kasnije,

da moram sebi skuhati nešto toplo

i nahraniti se da mi dođe snaga,

jer mi noge klecaju.

Ona meni s razumijevanjem kaže

da sjednem,

da ne stojim na nogama,

ali da mora sa mnom popričati sada,

jer kasnije žuri na rođendan prijateljici...

Ne da se mater.

I ja usput govorim

kako sam srela Maman,

novu ženu bivšeg mi supruga,

i kako nisam mogla donijeti iz auta

vreću praška za rublje,

koju sam povoljno našla,

a koja teži 12,5 kg!!!!!!!

Hahahahaha...

- "Isuse, pa kako si to digla takva?"

Ja objasnim kako sam 

dopotezala do auta

i tamo ostavila.

- "Da ti nije palo na pamet sada to na kosti vući doma!"

Ja joj kažem da ne brine, jer nemam ni trunke snage.

- "Fino ću ostavit vrećetinu u autu, ne brini. Već me bole leđa, jer je nezgodna za uvatit."

- "Naravno! Neka stoji u portapakiju!"

- "Jasno. Pa kad stavim robu u mašinu,

šta mi je otić tren do susjedne ulice

di san parkirala

i lipo uzest u plastičnu dozicu koliko mi treba

i ubacit u mašinu!?!

Ka iz ormara.

A, usput i prošetam!"

Ona umrla od smijeha.

Užasno je živjeti sam.

Ali, na sve se čovjek navikne.

Navikne se i živjeti bez najdražih.

I bez ljubavi.

Navikne se živjeti u svim mogućim uvjetima.

Tek učim kako se prestati žaliti.

Ali, napredujem i uspijevam.
Ovo se samo šalim na svoj račun:) 

Pričica za laku noć

Premda ja živim salonski,

to je samo jedno od mojih lica.

Što više raznoraznosti imate u sebi,

utoliko ste prilagodljiviji,

a i život vam biva zanimljiviji.

Ponekad izvučem iz sebe ono lice

koje mi potpomogne kada moram 

napraviti nešto u čemu manje uživam.

Štoviše, dogodi mi se da se toliko iskompletirano 

prebacim na drugi kanal,

da svu mrskost s početka odbijem od sebe,

pa počnem gotovo uživati u manje dragoj mi obvezi.

Konkretno govorim danas o glačanju.

Ne običnom peglanju,

nego onom - šleperskom.

Šleperi robe se peglaju do iznemoglosti,

kada nisi ažuran u tome predugo.

Nekada sam imala itekakvu ispomoć u kući,

ali to je bilo u prošlim životima,

odavno sve radim sama.

Danas sam imala bogati doručak,

dostojan gornjeg kata u Downton Abbeyu.

Polagano sam uživala u doručku,

dokono razvukla na nepristojno vrijeme

taj vrlo važni obrok,

usput čitajući, pričajući na telefon, gledajući TV, slušajući muziku i razmišljajući,

u svilenom kimonu i nehajnoj punđi,

posred Salona za durenje,

zavaljena na beige sofi,

s raskošnim pladnjem pred sobom.

I onda - rez!

Iduća scena je posve drukčija.

Prepoznajemo da se radi o istoj osobi,

mada nismo u prvi mah sigurni.

Gledamo ženu u tamnoj odjeći jednostavnih linija,

ozbiljnog lica,

zategnute kose u vrlo urednu punđu

od koje je možda malo boli glava,

no to ničim ne odaje.

Mada fizionomija ne izgleda ruralna,

sve ostalo jest.

Ni komad nakita na njoj.

Ni traga ružu na usnama.

Samo je čista i uredna.

Ne miriše na "Dahlia Divin",

prije bi se reklo da joj je poznat 

zbog gazdarice

 koja ga koristi.

Ova žena miriše na sapun.

Svu svoju pažnju usmjerila je prema konju.

Ne, ona se ne sprema izjahati.

Gazdarica je izjahala jutrom i to bez pratnje.

Ona je pred konjem za peglanje,

kojeg je tako ljepše nazivati,

nego nekakva 

daska za glačanje.

Jedino što se čuje 

to je potmulo šištanje pare 

lijevo od lika skromne žene,

i u daljini mrmorenje ozbiljne radio - postaje.

Nikakva muzika.

Govorancija samo.

Ozbiljnost do srži.

U grudima samo jedno osjeća: 'U radu je spas'.

Vrijedno pretvara čistu robu u čistu, glatku i složenu robu,

spretno obješa komade na pripremljene vješalice,
brižno odlaže komplicirane stolnjake i čipku.

Ne čini se da je u stanu.

Sve je svojom energijom i ozbiljnošću pretvorila u - peglaonicu.

Litre vode potrošene.

Ramena i ruke otpadaju.

Donji dio leđa i nogu odrvenio.

Ali, proizvodnja nije stala,

uredni se tornjevi slažu,

potom premještaju po krevetu 

kako bi se rashladili prije spremanja.

Čini se sredina prošlog stoljeća.

Ni ručak nije serviran drugačije.

Jede se krepka juha od leće

i preprženi crni kruh,

tu, na konju za peglanje,

da se ne gubi vrijeme,

da se ne zaustavlja traka.

I bogme, tako sve ide brže, bolje, profesionalno.

Sve je po pravilima donjeg kata Downton Abbeya,

samo kao da su ostale sluge dobile slobodnu subotu,

jer je cijela obitelj otišla na vikend u susjedni dvorac.

Kada se norma današnjeg dana okončala,

skoro se okončao 

sveukupni posao.

Koncentracija i marljivost čuda čine,

premašuju sve norme.

Tada tek započinje novi čin.

Crni labud postaje bijeli,

kulise zasjaje pravim sjajem,

bundeve se pretvore u kočije

i sve ono redom izobrne kako treba.

Umorno lice obasja zadovoljan osmijeh,

zatvore se vrata odaja donjeg kata,

u Salonu opet sjedi Milady,

gricka tanahni keksić,

raspuštena kosa joj pada u blagim valovima preko lijevog ramena, 

dok bočno leži ispružena na beige sofi,

ah, ta dokonost... 

od koje bole ruke, šija i ramena.

Čekam ne bi li mi Desmond servirao nešto fino...

jerbo san gladna ka' pas.

SVE JE MOGUĆE: živopisni 45. US President i snimanje muzičkog spota u mom krevetu!

Koji dan...

Mislim da je danas najbitnije napraviti 

malo krepkiji ručak,

manje rafiniran,

 više onako s ruralnom notom,

eto, u ime izabranog američkog predsjednika.

I dok svi čupaju kosu,

što nije dobro jer nikada ne znaš 

kada će ti prednji cuf zatrebati,

narod je, 

na svim kontinentima, kako mi javljaju,

obuzela - panika.

Narod ga je lijepo izabrao i to je to.

Sad je gotovo, Donald je već postao dio povijesti.

Što ga je, tu ga je.

Ja ne očajavam, mislim jedina.

Ne smijem i ne želim i ne mogu zadirati u to 

koliko bi 'cvikanje' bilo kod nas

da je nikako bezopasna protivnica 

pobijedila.

Na društvenim mrežama ponovno su svi 

nevjerojatno obaviješteni

i 'tende' se u svjetsku politiku,

pa se dobro uzmaknuti 

dok se ne ispucaju čupači kose.

Čisto zbog količine negativne energije 

koja je infektivna.

Ja ću preuzeti sasvim drugačiju i nebitnu za svijet 
pozitivnost

iz ovog izbora

 koji se uspoređuje i s bivšim gradonačelnikom moga grada......

pa ću, stoga, zaključiti da je Donald potvrdio,

još otprije,

još od prapočetaka 
kada se počeo poigravati tatinim kapitalom,

da umije od sebe stvoriti 'brand'

i da je 

apsolutno 

SVE 

MOGUĆE! ! !

Evo ga gdje je.

Evo i Slovenke gdje je.

Ha,  izabran najstariji američki predsjednik ikada

sa svojih sedmadeset godina.

I strankinja kao Prva dama, 

tek druga strankinja

nakon 6. Prve dame Louise Adams, 

koja je to bila 1825. 

Ako može on, 

može svatko imalo okretan na raznim poljima,

pomalo talentirani blefer,

pomalo 'balkanski' kreativan,

sa samopouzdanjem koje bespoštedno koristi i kad nema pokrića,

s poznavanjem psihologije mase,

s novcima i životnom dobi

kada ulaganje u ovakav projekt

kao kreiranje krune svoje karijere,

izgleda drukčije od onih koji se utrkuju 
za aktivne svoje dobi,

ovo je vrsta  'igrice',

životne,

koja ako takav igrač 

uspije stići na najviši 'level' 

baš će biti cool!

Ako ne, neće crknuti.

Sjela sam u prvi red

i radoznalo čekam odvijanje 

ovog novog scenarija.

Šarolika je povijest,

baš kao i životi.

Ne mogu svi biti pristojni, pametno vođeni, predvidljivi, za prikazivanje,

jednom rječju 'šesni',

mora biti i onih koji 

intrigiraju,

uzrujavaju, 

remete,

plaše,

izlaze iz okvira,

užasavaju, 

nasmijavaju,

služe za ruganje,

uvode neke nove elemente,

proširuju koncentraciju u neslućenim smjerovima,

a za neke se pokažu kao jako dobri

ili manje opasni, 

nego da su išli priželjkivanim smjerom.

Inspirativno mi je što je 

eto, sve na svijetu moguće,

no to ja odavno znam.

Eto i moja spavaća soba danas služi 

za snimanje spota 

nove pjesme

jedne rokerske grupe.

Iako nikada ne promisliš da će se 

u tvom krevetu 

snimati spot,

odjednom - paf!

Kuća puna mladih ljudi,

kablova,

svjetala,

raznoraznih pomagala

i akcija je tu!

Podržavam sve moguće promjene

one dobre

i one opasnije,

u protivnom,

ako se baš sve odvija 'kako treba'

gdje je onda 

zanimljivost življenja!?!

U nezanimljivim priručnicima,

koji se nikada ne ostvare

onako kako je pisac to 

pregledno 

i pametno

ispisao.

Izvući ću manšete 'Trump' iz ladice,

zaostale od jednog muža,

to je sad trendovski;)

Smušeno, jer sebi to dopuštam

Niti na blogu ne mogu napisati precizno zašto sam tako kako sam.

Jer, odmah stižu poruke poznatih i nepoznatih

s upitnicima,

zabrinutošću

i ljubaznim raspitivanjem o mojem raspoloženju,

što mi je svakako drago,

no, čovjek nema privatnosti nigdje.

Smijuckam se na vlastite riječi,

s dragošću i kroz umorne trepavice.

Nekakav intenzitet u zraku,

i u meni.

Nije zbog nadolazećeg najvećeg 

punog Mjeseca 21. stoljeća,

za šest dana,

nego...

svašta se događa.

Iako znam da je moj život 

uvijek prepunjen događajima,

ukratko - turbulentan,

pa odavno pomirena s time,

više ne išćem 

mirni, 

mali,

normalni,

uobičajeni, 

pravocrtni,

prosječni

život 

onom srednjom linijom,

koja ne uzbiba nikoga i ništa,

osim uobičajenog zibanja.

Ovo se ja ne žalim.

Samo kažem.

Sjedim i ne razmišljam.

Samo sjedim,

uz poneke slike 

koje mislima dopuštam 

da ih provuku.

Ostale, koje mogu izazvati nauseu,

stopirala sam

i potom zamrzla,

kao što je Walt Disney zamrznut.

Je li još uvijek u kapsuli..?

Morat ću proguglati.

Ne znam kad sam zadnji put slušala Bacha.

Sad mi godi,

kao priprema za uvlačenje 

u ogromnu postelju

s knjigom ili bez.

Još nisam sigurna koliko mi se spava

za iščitavanje slova.

Slabo sam spavala zadnjih dana.

Ne zbog astronomskih događaja.

Prije četiri dana 

dogodio mi se susret,

onaj koji se dugo pamti.

Iznenađujući,

jednokratne vrste,

koji me opčinio.

I nije ga pokvarilo ništa.

Ni manje lijepe scene 

koje sam okusila nakon toga.

Kao relikviju čuvam 

taj poseban osjećaj 

sreće u grudima.

Nema potrebe da sada simultano

 nagađate 

o čemu li se radi,

NEPOGODIVO je

i uopće nije nešto uobičajeno 

niti ona kič varijanta

koju često ljudi vežu uz mene,

kao žensku koja je uvijek olakotna,

s ružičastim monoklom,

koja im je uvijek nasmijana,

uvijek se šali, 

 tako sve lako uzima iz života,

pršti od energije,

trokorakom valcera se giba

i 'sve joj je lako, blago joj se'...

Nema veze s ničim 

to površno tumačenje mene.

To je samo 

dojam 

koji ja ostavljam.

Neglumljeni.

Gluma je em naporna,

em se tim trikom fino lažete u facu.

Nedavno mi je kazao gospodin Ze

"kako nikada nije vidio toliko vedrine na nečijem licu".

Da, možda sam najčešće vedra.

I kad mi je jako teško,

a nisam sama između četiri zida.

Objasnila sam mu tada 

kako se ja rijetko do nikako 

pravim vesela,

ali,

čim je bilo tko pored mene,

u mojoj blizini,

i najtužnija ili najzabrinutija,

ne mogu 

nikako 

biti 

'musava'.

Mislim da to nije zbog toga što sam 

uslužno raspoložena,

pristojno izdresirana,

usmjereno odgojena,

nego, jednostavno... ja strašno volim ljude.

I čim nisam sama, 

ja sam nasmijana, 

jer sam sretna da 

'ima nekoga'.

A sada sama živim.

Ironija, ha ha ha.

Ipak, nisam loše zbog toga.

Resetirala sam se,

pa i samu sebe iznenadila.

Uznapredovala sam, 

bogme,

doista jesam.

Usvojila sam i tu posebnost 

da doživljenu sreću pohranim 

ali ne ono u kreativnom neredu,

pa kad zatreba ne možeš iskopati

ili pogrešno iskopaš 

nešto slično,

a nije uopće 

adekvatno.

Sada to radim precizno.

Evociram decidiranu emociju

i onda je jedem sporo,

s beskrajnim užitkom,

cjelodnevno,

egoistički gutam dobar osjećaj,

a nitko ne primijeti što radim.

Ne, nije to samoobmana,

samo mi je sada prekasno da pojašnjavam.

Fantazija je!

I tako ja jednokratni susret

 od prije četiri dana 

imam 

kao tamjan 

protiv 

svih vražičaka 

koji iskoče tu i tamo.

Ovo već napola sanjam.

Možda ne pritisnem 'objavi'.

Iako... ovo je moj blog, 

otvoren kao vlastiti ispušni ventil

i ništa drugo.

Nije li to zgodno!?!

Popodne sam u svom Salonu 

slavila rođendan 

moje najbolje prijateljice.

Umjesto svjetlaca pred očima zbog sna,

koji me upravo 

bespoštedno 

obuzima 

cijelu,

raznobojne boje damskih macaronsa

i prefinih tartova

vrte mi se

kao kaleidoskop

kojeg sam imala kao dijete.

Kasnije mi je život postao to isto,

usavršeniji od puzzlea.

Smješkam se 

na lijepe misli moje 

i krećem prema postelji.

Laku noć.

Ne želim sanjati opasnu Hillary.

Možda imam pravo sanjati revijalnog Trumpa.

To su ionako samo lepršavi snovi.

Kao da biraš između psihološkog trilera i lošijeg westerna.