Smušeno, jer sebi to dopuštam

Niti na blogu ne mogu napisati precizno zašto sam tako kako sam.

Jer, odmah stižu poruke poznatih i nepoznatih

s upitnicima,

zabrinutošću

i ljubaznim raspitivanjem o mojem raspoloženju,

što mi je svakako drago,

no, čovjek nema privatnosti nigdje.

Smijuckam se na vlastite riječi,

s dragošću i kroz umorne trepavice.

Nekakav intenzitet u zraku,

i u meni.

Nije zbog nadolazećeg najvećeg 

punog Mjeseca 21. stoljeća,

za šest dana,

nego...

svašta se događa.

Iako znam da je moj život 

uvijek prepunjen događajima,

ukratko - turbulentan,

pa odavno pomirena s time,

više ne išćem 

mirni, 

mali,

normalni,

uobičajeni, 

pravocrtni,

prosječni

život 

onom srednjom linijom,

koja ne uzbiba nikoga i ništa,

osim uobičajenog zibanja.

Ovo se ja ne žalim.

Samo kažem.

Sjedim i ne razmišljam.

Samo sjedim,

uz poneke slike 

koje mislima dopuštam 

da ih provuku.

Ostale, koje mogu izazvati nauseu,

stopirala sam

i potom zamrzla,

kao što je Walt Disney zamrznut.

Je li još uvijek u kapsuli..?

Morat ću proguglati.

Ne znam kad sam zadnji put slušala Bacha.

Sad mi godi,

kao priprema za uvlačenje 

u ogromnu postelju

s knjigom ili bez.

Još nisam sigurna koliko mi se spava

za iščitavanje slova.

Slabo sam spavala zadnjih dana.

Ne zbog astronomskih događaja.

Prije četiri dana 

dogodio mi se susret,

onaj koji se dugo pamti.

Iznenađujući,

jednokratne vrste,

koji me opčinio.

I nije ga pokvarilo ništa.

Ni manje lijepe scene 

koje sam okusila nakon toga.

Kao relikviju čuvam 

taj poseban osjećaj 

sreće u grudima.

Nema potrebe da sada simultano

 nagađate 

o čemu li se radi,

NEPOGODIVO je

i uopće nije nešto uobičajeno 

niti ona kič varijanta

koju često ljudi vežu uz mene,

kao žensku koja je uvijek olakotna,

s ružičastim monoklom,

koja im je uvijek nasmijana,

uvijek se šali, 

 tako sve lako uzima iz života,

pršti od energije,

trokorakom valcera se giba

i 'sve joj je lako, blago joj se'...

Nema veze s ničim 

to površno tumačenje mene.

To je samo 

dojam 

koji ja ostavljam.

Neglumljeni.

Gluma je em naporna,

em se tim trikom fino lažete u facu.

Nedavno mi je kazao gospodin Ze

"kako nikada nije vidio toliko vedrine na nečijem licu".

Da, možda sam najčešće vedra.

I kad mi je jako teško,

a nisam sama između četiri zida.

Objasnila sam mu tada 

kako se ja rijetko do nikako 

pravim vesela,

ali,

čim je bilo tko pored mene,

u mojoj blizini,

i najtužnija ili najzabrinutija,

ne mogu 

nikako 

biti 

'musava'.

Mislim da to nije zbog toga što sam 

uslužno raspoložena,

pristojno izdresirana,

usmjereno odgojena,

nego, jednostavno... ja strašno volim ljude.

I čim nisam sama, 

ja sam nasmijana, 

jer sam sretna da 

'ima nekoga'.

A sada sama živim.

Ironija, ha ha ha.

Ipak, nisam loše zbog toga.

Resetirala sam se,

pa i samu sebe iznenadila.

Uznapredovala sam, 

bogme,

doista jesam.

Usvojila sam i tu posebnost 

da doživljenu sreću pohranim 

ali ne ono u kreativnom neredu,

pa kad zatreba ne možeš iskopati

ili pogrešno iskopaš 

nešto slično,

a nije uopće 

adekvatno.

Sada to radim precizno.

Evociram decidiranu emociju

i onda je jedem sporo,

s beskrajnim užitkom,

cjelodnevno,

egoistički gutam dobar osjećaj,

a nitko ne primijeti što radim.

Ne, nije to samoobmana,

samo mi je sada prekasno da pojašnjavam.

Fantazija je!

I tako ja jednokratni susret

 od prije četiri dana 

imam 

kao tamjan 

protiv 

svih vražičaka 

koji iskoče tu i tamo.

Ovo već napola sanjam.

Možda ne pritisnem 'objavi'.

Iako... ovo je moj blog, 

otvoren kao vlastiti ispušni ventil

i ništa drugo.

Nije li to zgodno!?!

Popodne sam u svom Salonu 

slavila rođendan 

moje najbolje prijateljice.

Umjesto svjetlaca pred očima zbog sna,

koji me upravo 

bespoštedno 

obuzima 

cijelu,

raznobojne boje damskih macaronsa

i prefinih tartova

vrte mi se

kao kaleidoskop

kojeg sam imala kao dijete.

Kasnije mi je život postao to isto,

usavršeniji od puzzlea.

Smješkam se 

na lijepe misli moje 

i krećem prema postelji.

Laku noć.

Ne želim sanjati opasnu Hillary.

Možda imam pravo sanjati revijalnog Trumpa.

To su ionako samo lepršavi snovi.

Kao da biraš između psihološkog trilera i lošijeg westerna.