Pričica za laku noć

Premda ja živim salonski,

to je samo jedno od mojih lica.

Što više raznoraznosti imate u sebi,

utoliko ste prilagodljiviji,

a i život vam biva zanimljiviji.

Ponekad izvučem iz sebe ono lice

koje mi potpomogne kada moram 

napraviti nešto u čemu manje uživam.

Štoviše, dogodi mi se da se toliko iskompletirano 

prebacim na drugi kanal,

da svu mrskost s početka odbijem od sebe,

pa počnem gotovo uživati u manje dragoj mi obvezi.

Konkretno govorim danas o glačanju.

Ne običnom peglanju,

nego onom - šleperskom.

Šleperi robe se peglaju do iznemoglosti,

kada nisi ažuran u tome predugo.

Nekada sam imala itekakvu ispomoć u kući,

ali to je bilo u prošlim životima,

odavno sve radim sama.

Danas sam imala bogati doručak,

dostojan gornjeg kata u Downton Abbeyu.

Polagano sam uživala u doručku,

dokono razvukla na nepristojno vrijeme

taj vrlo važni obrok,

usput čitajući, pričajući na telefon, gledajući TV, slušajući muziku i razmišljajući,

u svilenom kimonu i nehajnoj punđi,

posred Salona za durenje,

zavaljena na beige sofi,

s raskošnim pladnjem pred sobom.

I onda - rez!

Iduća scena je posve drukčija.

Prepoznajemo da se radi o istoj osobi,

mada nismo u prvi mah sigurni.

Gledamo ženu u tamnoj odjeći jednostavnih linija,

ozbiljnog lica,

zategnute kose u vrlo urednu punđu

od koje je možda malo boli glava,

no to ničim ne odaje.

Mada fizionomija ne izgleda ruralna,

sve ostalo jest.

Ni komad nakita na njoj.

Ni traga ružu na usnama.

Samo je čista i uredna.

Ne miriše na "Dahlia Divin",

prije bi se reklo da joj je poznat 

zbog gazdarice

 koja ga koristi.

Ova žena miriše na sapun.

Svu svoju pažnju usmjerila je prema konju.

Ne, ona se ne sprema izjahati.

Gazdarica je izjahala jutrom i to bez pratnje.

Ona je pred konjem za peglanje,

kojeg je tako ljepše nazivati,

nego nekakva 

daska za glačanje.

Jedino što se čuje 

to je potmulo šištanje pare 

lijevo od lika skromne žene,

i u daljini mrmorenje ozbiljne radio - postaje.

Nikakva muzika.

Govorancija samo.

Ozbiljnost do srži.

U grudima samo jedno osjeća: 'U radu je spas'.

Vrijedno pretvara čistu robu u čistu, glatku i složenu robu,

spretno obješa komade na pripremljene vješalice,
brižno odlaže komplicirane stolnjake i čipku.

Ne čini se da je u stanu.

Sve je svojom energijom i ozbiljnošću pretvorila u - peglaonicu.

Litre vode potrošene.

Ramena i ruke otpadaju.

Donji dio leđa i nogu odrvenio.

Ali, proizvodnja nije stala,

uredni se tornjevi slažu,

potom premještaju po krevetu 

kako bi se rashladili prije spremanja.

Čini se sredina prošlog stoljeća.

Ni ručak nije serviran drugačije.

Jede se krepka juha od leće

i preprženi crni kruh,

tu, na konju za peglanje,

da se ne gubi vrijeme,

da se ne zaustavlja traka.

I bogme, tako sve ide brže, bolje, profesionalno.

Sve je po pravilima donjeg kata Downton Abbeya,

samo kao da su ostale sluge dobile slobodnu subotu,

jer je cijela obitelj otišla na vikend u susjedni dvorac.

Kada se norma današnjeg dana okončala,

skoro se okončao 

sveukupni posao.

Koncentracija i marljivost čuda čine,

premašuju sve norme.

Tada tek započinje novi čin.

Crni labud postaje bijeli,

kulise zasjaje pravim sjajem,

bundeve se pretvore u kočije

i sve ono redom izobrne kako treba.

Umorno lice obasja zadovoljan osmijeh,

zatvore se vrata odaja donjeg kata,

u Salonu opet sjedi Milady,

gricka tanahni keksić,

raspuštena kosa joj pada u blagim valovima preko lijevog ramena, 

dok bočno leži ispružena na beige sofi,

ah, ta dokonost... 

od koje bole ruke, šija i ramena.

Čekam ne bi li mi Desmond servirao nešto fino...

jerbo san gladna ka' pas.