Hello?

(sačuvani tanjur za juhu bake Franke - za specijalna raspoloženja)

Dobro je da završava ovaj tjedan.

Bila sam bolna zadnja dva dana,

ono za na kauč,

i to strogo u ležećem položaju,

na što svaka dama ima pravo 

svako toliko.

Ništa neprirodno,

ali bogme, 

kada živiš sama,

shvatiš koliko je toga vezano 

uz postojanje 

još neke žive duše doma.

Mislim da ni u cijeloj zgradi

 nije bilo nikoga 

do danas.

Inače, novi susjedi renoviraju stan,

baš ga ono renoviraju,

uz rušenje zidova.

Cijela kuća,

sve u mom stanu,

sve biljke koje rastu u kvartu,

svi parkirani automobili

i svi koji prođu tuda pješke,

bijeli su.

I ja sam bijela.

I sve moje.

S prvog kata su kroz debelu žutu cijev

letili komadi zidova,

direktno u kamion parkiran ispod.

Tako da je moj automobil parkiran 

dalje niz ulicu,

odnosno gdje uhvatim mjesto.

Danas sam se natrpana vratila doma,

jer sam morala otići

do najudaljenijeg shopping centra

kako bih tamo vratila 

netom kupljeni 

mobilni telefon,

koji je - neispravan.

Drugi put u životu,

prodaju mi novi uređaj,

koji nije u redu.

Ne bojte se, 

to se vama neće dogoditi,

to je rezervirano samo za me!

Jedva sam to obavila,

lelujajući na nogama

i s vrtoglavicom,

pod tabletama za bolove.

E, sad... 

vratim se 

natrpana torbama s hranom

i ostalim kućanskim potrepštinama,

jer sam živjela bez ičega,

za vrijeme bolovanja.

I nisam ni ušla u kuću,

zvoni kućni telefon.

Mama zove da vidi jesam li živa,

jer je znala da mi je zlo,

a nestala sam

i ne odgovaram na raznorazne poruke.

Kad nemam mobitel!!!

I ja njoj ljubazno kažem,

da ću joj se javiti kasnije,

da moram sebi skuhati nešto toplo

i nahraniti se da mi dođe snaga,

jer mi noge klecaju.

Ona meni s razumijevanjem kaže

da sjednem,

da ne stojim na nogama,

ali da mora sa mnom popričati sada,

jer kasnije žuri na rođendan prijateljici...

Ne da se mater.

I ja usput govorim

kako sam srela Maman,

novu ženu bivšeg mi supruga,

i kako nisam mogla donijeti iz auta

vreću praška za rublje,

koju sam povoljno našla,

a koja teži 12,5 kg!!!!!!!

Hahahahaha...

- "Isuse, pa kako si to digla takva?"

Ja objasnim kako sam 

dopotezala do auta

i tamo ostavila.

- "Da ti nije palo na pamet sada to na kosti vući doma!"

Ja joj kažem da ne brine, jer nemam ni trunke snage.

- "Fino ću ostavit vrećetinu u autu, ne brini. Već me bole leđa, jer je nezgodna za uvatit."

- "Naravno! Neka stoji u portapakiju!"

- "Jasno. Pa kad stavim robu u mašinu,

šta mi je otić tren do susjedne ulice

di san parkirala

i lipo uzest u plastičnu dozicu koliko mi treba

i ubacit u mašinu!?!

Ka iz ormara.

A, usput i prošetam!"

Ona umrla od smijeha.

Užasno je živjeti sam.

Ali, na sve se čovjek navikne.

Navikne se i živjeti bez najdražih.

I bez ljubavi.

Navikne se živjeti u svim mogućim uvjetima.

Tek učim kako se prestati žaliti.

Ali, napredujem i uspijevam.
Ovo se samo šalim na svoj račun:)