Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

18. 11. 2016.

Hello?


(sačuvani tanjur za juhu bake Franke - za specijalna raspoloženja)
Dobro je da završava ovaj tjedan.
Bila sam bolna zadnja dva dana,
ono za na kauč,
i to strogo u ležećem položaju,
na što svaka dama ima pravo 
svako toliko.
Ništa neprirodno,
ali bogme, 
kada živiš sama,
shvatiš koliko je toga vezano 
uz postojanje 
još neke žive duše doma.
Mislim da ni u cijeloj zgradi
 nije bilo nikoga 
do danas.
Inače, novi susjedi renoviraju stan,
baš ga ono renoviraju,
uz rušenje zidova.
Cijela kuća,
sve u mom stanu,
sve biljke koje rastu u kvartu,
svi parkirani automobili
i svi koji prođu tuda pješke,
bijeli su.
I ja sam bijela.
I sve moje.
S prvog kata su kroz debelu žutu cijev
letili komadi zidova,
direktno u kamion parkiran ispod.
Tako da je moj automobil parkiran 
dalje niz ulicu,
odnosno gdje uhvatim mjesto.
Danas sam se natrpana vratila doma,
jer sam morala otići
do najudaljenijeg shopping centra
kako bih tamo vratila 
netom kupljeni 
mobilni telefon,
koji je - neispravan.
Drugi put u životu,
prodaju mi novi uređaj,
koji nije u redu.
Ne bojte se, 
to se vama neće dogoditi,
to je rezervirano samo za me!
Jedva sam to obavila,
lelujajući na nogama
i s vrtoglavicom,
pod tabletama za bolove.
E, sad... 
vratim se 
natrpana torbama s hranom
i ostalim kućanskim potrepštinama,
jer sam živjela bez ičega,
za vrijeme bolovanja.
I nisam ni ušla u kuću,
zvoni kućni telefon.
Mama zove da vidi jesam li živa,
jer je znala da mi je zlo,
a nestala sam
i ne odgovaram na raznorazne poruke.
Kad nemam mobitel!!!
I ja njoj ljubazno kažem,
da ću joj se javiti kasnije,
da moram sebi skuhati nešto toplo
i nahraniti se da mi dođe snaga,
jer mi noge klecaju.
Ona meni s razumijevanjem kaže
da sjednem,
da ne stojim na nogama,
ali da mora sa mnom popričati sada,
jer kasnije žuri na rođendan prijateljici...
Ne da se mater.
I ja usput govorim
kako sam srela Maman,
novu ženu bivšeg mi supruga,
i kako nisam mogla donijeti iz auta
vreću praška za rublje,
koju sam povoljno našla,
a koja teži 12,5 kg!!!!!!!
Hahahahaha...

- "Isuse, pa kako si to digla takva?"

Ja objasnim kako sam 
dopotezala do auta
i tamo ostavila.

- "Da ti nije palo na pamet sada to na kosti vući doma!"

Ja joj kažem da ne brine, jer nemam ni trunke snage.

- "Fino ću ostavit vrećetinu u autu, ne brini. Već me bole leđa, jer je nezgodna za uvatit."

- "Naravno! Neka stoji u portapakiju!"

- "Jasno. Pa kad stavim robu u mašinu,
šta mi je otić tren do susjedne ulice
di san parkirala
i lipo uzest u plastičnu dozicu koliko mi treba
i ubacit u mašinu!?!
Ka iz ormara.
A, usput i prošetam!"

Ona umrla od smijeha.

Užasno je živjeti sam.
Ali, na sve se čovjek navikne.
Navikne se i živjeti bez najdražih.
I bez ljubavi.
Navikne se živjeti u svim mogućim uvjetima.
Tek učim kako se prestati žaliti.
Ali, napredujem i uspijevam.
Ovo se samo šalim na svoj račun:) 

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails