Utisaka puni džepovi

Ponekad smo prepuni.

Utisaka.

Koji  dati u velikoj mjeri, neke dovedu do histerije.

Dobro, dobro... samo žene dovedu do 'tamo', OK.
Muškarci su pod 'stresom zbog posla'.

Sve manje se upotrebljava 'histerija' ,

popularna dijagnoza za jadne nervozne žene, 
u viktorijansko doba.

A, nije nestala ni danas, bogme!

Fina ženska 'bolest'.

(Ne pišem autobiografski ovo o histeriji,

premda bih mogla, iskreno.)

Ponukali me neki razgovori.

I uopće se ne radi o histeriji,

ne znam kako sam na nju 'ugazila',

nego o - utiscima.

Sjećam se kako sam jednom prigodom, 

za vrijeme vrlo turbulentne ljubavne veze,

viktorijanski šizila, plakala, govorila 

pa, sve u isti mah.

On me nježno pokušao umiriti,

pa me pokušao ušutkati,

pa me pokušao ljubavno dovesti razumu,

pa me pokušao osvijestiti skorašnjim planom jer smo bili razdvojeni.

pa me pokušao nasmijati,

pa me pokušao kao dijete staviti na spavanje.

Sve su ostali samo - šarmantni pokušaji.

I nisam ja inače takva (!),

nego je splet okolnosti bio iz kategorije 

'izvanredno stanje',

o kojemu sada ne bih elaborirala.

I nakon tih mojih temeperamentnih bujica upućenih Njemu

i završenog višesatnog razgovora,

raščupana, mokra od suza, vrele face,

pridigla sam se na laktove,

podigla glavu zabijenu u jastuk

i dohvatila, negdje s poda, mobilni telefon u mraku.

Nazvala sam Njega

i rekla sponatno, mirno i tiho:

"Previše mi je utisaka. Ne nosim se s tim više."

Priupitao me, očaravajućim stranim akcentom,

zašto sam onda tako divlja prema njemu.

I nikada nije, 

ni dan danas,

zaboravio moj odgovor,

koji ga se bio dojmio:

"Pa i ti si jedan od utisaka!"
(Nadam se da ti lijepo život teče. Šaljem ti poljubac - author's note)
To je jedna mini sličica,
koja mi je, kao asocijacija,
pala na pamet.
I tada nije nastupio kraj te priče.
Puno kasnije se odvio,
iz sasvim drugih razloga.

Danas sam razgovarala sa ženom 

koja je puna utisaka

i konfuzno se (ne) nosi s njima.

Nije ih uopće očekivala u životu.

Desili su joj se...

Uh, ona teška varijanta, da.

Na pitanje kuda s njima i kako dalje i kada će proći,

predložila sam joj nešto što nikada nikome nisam.

A, napravila jesam.

Treba kupiti lijepu, privlačnu, pravu bilježnicu.

Da... znaaam... tko još kupuje bilježnice!?

Ali, treba prava bilježnica.

Treba i prava olovka.

Ili, ako baš mora, 

kemijska kojom se lahko piše, 

bez upiranja.

I treba tajno mjesto u kući,

gdje će ta bilježnica stajati.

Onda se valja koncentrirati

i točno, mudro, jasno, pametno, jezgrovito

postaviti sebi 

pravo, krucijalno pitanje.

Nije uopće lako.

S obzirom da često ne pogodimo srž problema koji nas muči.

Sve nabrojimo, ali bit nam se nekako omakne.

Pravo pitanje se napiše na prvoj stranici.

Sve iduće neispisane stranice na privlačne crte,

služe da bi svaki dan,

kad nam padne na pamet 

novi zaključak,

kao posljedica razmišljanja,

jer stalno vrtimo goruću nam temu 

i premećemo je, htjeli, ne htjeli,

zapisali isti među "duševno crtovlje",

 mukotrpno 

jer je vlastoručno, 

umjesto tipkovnice.

Ponekad zapisujemo stvari koje 

naoko nemaju veze jedna s drugom,

ali o tome ne treba razmišljati,

samo gomilati

sve što navire iz nas.

Znat ćemo kad smo napisali zadnje slovo.

U toj 'tajnoj bilježnici' tada će ležati

 naš najiskreniji odgovor.

I znat ćemo što dalje.

Hm, puno je zdravije tako,

nego sve držati sapeto u svojim dubinama,

koje nisu predviđene da budu

 čarobna lampa, ćup ili ibrik.

Hm, puno je lakše,

nego sve razasuti na prijatelje,

što iz četiri razloga ionako nije dobro.

Hm, puno je jeftinije od Shrinka.

I vrlo je pošteno prema sebi.

via Pinterest - Tiffany & Co.

Meet me in Central Park

Ostalo mi sunce kroz krošnje.
Ostala mi ptica koja šetka.
Ostale mi tvoje sretne oči.
Ostao mi zvonki smijeh.
'So, you think you're big?'
Ostao mi osjećaj bliskosti.
Ostala mi radost zbog susreta što nas čeka.
Ostao mi podsjetnik koliko u stvari vrijedim (hvala na tome).
Sve je ostalo zapisano u meni, danas.
Trebala sam to.
Jako.
Ozarena ću
 u maniri Rimskog carstva 
sebi poslužiti voće sada,
dok čekam omiljeni film.
You've made my day!

via here

Maryam Mirzakhani

KLIK

Gogi, you can touch the sky

Treptanje trepavicama izazvano mirisom

Uopće nisam kalendarski određena.

Kao što me ni uzrast ne određuje.

Poštujem ja sva pristojna pravila,

ali ostala baš i ne.

Nego, ovo kalendarski...

Meni je tek danas ljeto zamirisalo.

Jučer sam osjetila mir u sebi,

sve je nekako sjelo na svoje mjesto

neko blaženstvo,

koje me kao nježni kovitlac zagrlilo

i osjetila sam se... sigurna.

Probudila sam se sama od sebe.

Kao što je Kerum u jednom radijskom razgovoru rekao,

(hahahaha, skoro mi fali)

pričao je kako se on baš nikada ne budi 'nasilno', 

odnosno budilica ga ne 'trza iz sna'.

On to... sam obavi.

'Prirodno'.

Eh, tako sam se kerumovski probudila ja.

Uz pjesmu cvrčaka,

koji ljeti zborski zamijene pjesmu iz ornitološkog raja

podno mojih prozora.

Otvorila sam 'škure' 

i po prvi puta u ovoj sezoni

snažno je zamirisalo - ljeto!

NEODOLJIV MIRIS.

Ravan mirisu pitospore.

Ravan mirisu svježe naoštrenih olovaka.

Ravan mirisu brnistre.

Ravan mirisu nove kožne torbe.

Ravan mirisu bakinog 'portuna'.

Ravan mirisu kiše.

Ravan mirisu božura.
Ravan mirisu 'Karbon' ljepila.

Ravan mirisu šminke za usne.

Ravan mirisu benzinske postaje.

Ravan mirisu pašticade.
Ravan mirisu oprane robe.

Ravan mirisu jedrilice.

Koji u gornjim notama ima miris ugrijalih borovih iglica,

ispod te  privlačne oporosti, namirišeš morsku sol,

pa toplu crvenkastu, puderastu zemlju

i breskve čiji ti sok curi do laktova.

Sklopiš oči i osjetiš sebe do stopala,

promeškoljiš crvene nokte

jer ti se čini da nečujno hodaš po sjenovitoj kamenoj stazi,

prema ranojutarnjem uvaljivanju

pod glatku morsku površinu

koju ne remeti nitko 

osim tebe...

via frsh gipsy

Živjeti kao optička varka

Zaključila sam da sam i sama jedna "zgodna optička varka".

Nije tako strašno.

Nosim se s tim.

Naročito otkada ne dokazujem suprotno.

Smireno dopuštam konfuziju u mozgu nasuprot, recimo tako.

Sasvim je neočekivana situacija, kada odjednom gledate u - isto to.

Rijetkima se to dogodi.

Više nikada ne zatvoriš sasvim usta, od iznenađenja.

Ostane ti mali defekt.

Možda ga treba pretvoriti u dodatnu ljupkost........................?

via here

Patricia

Mlada gospođa,

koja je, 

skupa sa svojom obitelji, 

pružila pravi dom mom sinu, 

dok je živio u Sacramentu. 

Konačno sam je osobno upoznala, 

nju i njezinu pršteću energiju, 

zavidnu praktičnost, 

iskrenu životnu radost,

čudesnu organiziranost i marljivost,

nevjerojatnu nesebičnost, 

 iznenađujuću toplinu i odanost.

Osoba s kojom možeš na kraj svijeta, bez razmišljanja. 

Sretna da sam je zagrlila i poljubila!

'The Theory of Everything'

Ima li netko želju odvesti me u kino?

via google images

Mala izložba i o privatnoj zlatnoj ribici, petkom

hyper realistic artworks that look like photographs

Svi ponekad izgubimo volju, nerve, vrijeme... 
za šarmantne bedastoće,

kao što je

 "lovljenje zlatne ribice".

Imam sada postiđeni osmijeh na licu radi napisanog, ali neću se zaustaviti...

Mislim, znaaam što svima prođe kroz glavu,

uz vrućinu, cvrčkovu pjesmu zavidnih decibela, pljuskanje mora 

ili neki drugi šum, zvuk, ton 

koji dopire do vaših ušnih školjkica, 

tamo gdje jeste da jeste sada,

ali ne vrijeđam se na ono što iz vaših glava jasno dopire do mene.

I ne, nimalo nije glupa 

ta ideja o zlatnoj ribici

 koja ispunjava želju.

Čak se na to ne treba misliti isključivo u djetinjstvu,

ili dok prepričavamo stupidni vic

ili kad se zateknemo na rubu očaja ili histerije.

Nije uopće loše znati 

što bismo mi to šapnuli 

zlatnoj migoljavoj ribici!

Znate li što biste je zamolili?

Možda čak brzinski napravite cijelu rang-listu želja,

to ono ako imamo pravo na tri

ili efikasno razvrstate bitne od nebitnih,

pa se izlista 

nekoliko vezanih za najmilije,

nekoliko materijalnih,

nekoliko generalnih,

nekoliko za dušu našu, 

samo našu,

našu kao da smo 

na mali tren 

sami na svijetu

i nitko o nama ne ovisi 

(osjećaj koji se pogubi u najranijoj dobi života).

E, to su - najiskrenije.

Te su one koje se trebaju sugestivno kazati vižljastoj ribici.

Ako niste zagrabili pod namreškanu površinu 

rijeke, mora, akvarija, virtualne vode,

zagrabite u sebe,

duboko, 

tamo gdje je pohranjena 

istina.

Možda sami sebe iznenadite...

Želim da vam se barem jedna želja ispuni već ovog petka.

via  here

Lebdim

... od potpune neispavanosti,
raznježenosti dobrotom bliskih ljudi,
nestvarno sam stvarna... nekako.
Još da me netko može staviti leći
i iza mene pogasiti sva svjetla,
da ja ne moram biti posljednja
koja to radi...

via blog.modcloth

Ženski status: LJUBIMICA

Nema razloga odmah graknuti 

jetkim komentarom na sam naslov

"ženo, ne živimo u doba Sulejmana",

jer je to - nepotrebno.

Govorim o skupini, koju sam tako nazvala JA,

jer mi se čini fenomenalno odabran naziv.

Skupina omiljenih, koje su više od ljubavnice,

a manje od Zakonite, otprilike.

Ljubimicu se iskreno voli, obožava, ne može joj se odoljeti, zaljubljenost i cijela paleta ispunjavanih očekivanja, žudnji, želja, snova 

koje datiraju iz nejakih dana 

koje sve ona ispunjava, predstavlja 

ili je najbliže idealu 

o kojemu je dotični sanjao,

ali - imamo Zakonitu doma.

Zakonita jest ili nije majka potomaka.

Zakonita 'kraljuje' godinama ili desetljećima.

Zakonita je, ako ne obljubljena, ali makar poznata svim tazbinama.

Zakonita je kao (nikako pod ružno!) komad zgodnog i vrijednog namještaja, na koji se čovjek navikne i ne mora puno o njemu misliti - naprosto je tu.

Dotični koji se spotakne o živu osobu,

koja utjelovi potom njegovu Ljubimicu,

najčešće nema hrabrosti izmijeniti svoj život.

Nije za osudu nimalo,

jer kada se, unatoč krilatici 'jedan je život',

suoči u glavi s nizom posljedica

koje bi ta promjena izazvala,

on radije ostaje u zadanim okolnostima,

patio, ne patio.

'Žrtvuje' se, tako misli, u ime viših ciljeva,

a zapravo se uopće ne radi o žrtvovanju,

nego u nedostatku hrabrosti,

odabire - liniju manjeg otpora.

Lakše je tako, lakše na svim nivoima.

Ponavljam, ne govorim o 'običnoj ljubavnici',

Ljubimica je gotovo 'kraljevska',

a s psima i ostalim životinjskim kućnim ljubimcima, 

nema nikave veze, jasno!

Sretnici koji nabasaju na Ljubimicu,

dožive to jednom u životu.

Ljubimica može pristati na tu ulogu, 

jedino ako joj to odgovara.

Najčešće ne odgovara.

I takve priče imaju svoj kraj.

Patetičan i bolan.

I postoji tek malešni postotak onih sa sretnim završetkom.

Ako vam je životni scenarij namijenio priču 

u kojoj ste jedan od aktera,

 gore navedenih,

muškom spolu savjetujem da odvagnu svoje mogućnosti - stvarne,

a Ljubimicama - isto to.

Djeluje jednostavno.

A, nije, kao nijedna priča iz života

koja obiluje emocijama najsnažnije vrste.

Jednima i drugima, puno sreće!

Na jedan ste način povlašteni,

jer ne doživi svatko takav zanos i ljubav i ispunjenje i sreću,

a s druge strane - nije vam lako.

Stavite sve segmente osobnog života na vagu

i uzmite dobro vremena za razmišljanje,

jer: 

* vrijeme neumitno teče,

* život je samo jedan, 

* kreatori smo vlastite sudbine,

* nismo rođeni da ispunjavamo tuđa očekivanja,

* vaše Zakonite nisu majke, ni produljenje momačkog života u roditeljskoj kući,

* odgovornost se očekuje od odraslih ljudi,

* djeca nisu sretna u prikriveno ili otkriveno nesretnim brakovima,

* patnja vam ne treba, a niti razapetost,

* jednog dana će djeca otići,

* biti druga violina nijedna žena ne voli, čak i kad se miri s tom ulogom,

* Ljubimice jesu i u dobru i u zlu, ali, gotovo uvijek, ne traju 'dok vas smrt ne rastavi',

* otkrivanje tajne zna biti okrutno...

i mogla bih do sutra nabrajati naravoučenja i za jedne i za druge,

što nema smisla, 

jer baš svaka priča ove vrste

ima svoju posebnost.

Moje ime je Andrea,

nisam dizajnirana da se nosim 

sa statusom Ljubimice.

(Everybody say 'Hello Andrea')

thanks to mr danny taylor  - dog people