Sve se mijenja u doba Covida 19, pa i vrsta ljetovanja

Na ovoj polovici zemljine kugle, uskoro stiže ljeto.

Drugačije nego ijedno do sada.

Upravo kao što se sve živo promijenilo,

i ovo godišnje doba

poprima sasvim drukčiji oblik.

Premda će većina u turističkim područjima

zaista podnijeti ogromne gubitke,

o čemu dovoljno pišu ozbiljne novine

i pričaju seriozne emisije,

u doba kada se svijet naglo zaustavio

i preokrenuo naglavce,

 uz pitanje hoće li ikada više sve biti isto,

dogodila se i dobra nus pojava - ljudi su prisilno okrenuti jedan drugome

i to u onom najužem krugu.

"Otkriva" se usporeniji način života,

koji je manje 'reality show', 

a više neki starinski način življenja, 

kada se živjelo radi sebe,

a ne zbog utiska ili lažne popularnosti, 

koja je mnogošto izvitoperila.

Najveći postotak ljudi će otkriti 

krovno ljetovanje,

za čijeg trajanja mogu upasti u depresiju

ili pokušati iznaći dobru stranu istoga.

Svim srcem se nadam da će većina biti sposobna za ovo drugo.

Bolja je opcija, svakako.

via H E R E 

Vikendice, apartmani, pohođenje glasnih 'beach klubova' 

gdje se odlazilo biti viđen

 i prikupiti sjajne fotografije 

kojima će se dokazati drugima 

da je život navodna fantazija 

koja ih ispunjava,

sada - pada u vodu.

I što sada..!?!

Pa, život nije nestao,

samo nas je upozorio 

na neke zaboravljene vrijednosti,

 odnose, 

načine provođenja vremena 

koje svakako donose veće ispunjenje 

od dosadašnjeg šizenja 

kako bi drugi slinili, 

a mi mislili da nam je - fenomenalno.

U biti, fenomenalnost traje dok se lajkaju 

javno objavljene slike 

glisera, 

baldahina na plaži, 

grupnih dance partya,

 ispijanja ekstravagantnih koktela

u dizajniranim kostimima, 

dok s trajnim make upom

 i ostalim dogradnim pomagalima 

nasmijani najskuplje napravljenim zubima 

vladamo krupnim planovima 

dokaznih fotografija. 

Vrlo vjerojatno je 

u svakom savršenom poborniku te vrste zabave,

 praznina, 

nadopunjena stimulansima 

koji polako, ali sigurno uništavaju, 

do trenutka kada se treba pribjeći

 smirujućim sredstvima

 koji bi trebali pripomoći 

u traženju

 smisla 

života.

Otvara se sezona vikendica, kućica, mjesta, 

koje nemaju na dnu kreveta istobojne ručnike složene u obliku labuda,

nestaju širokokutne fotografije namještenog stola za doručak,

koji pretvaraju izgrađena zdanja u buduće mjesto uživanja drugih.

Odjednom je sve prepušteno nama samima.

Potiče se - samouživanje, 

odnosno uživanje svog života

radi sebe.

Uglavnom je to divno odteretno.

Jedino treba biti u isitnski odgovarajućem društvu.

Otkrivaju se zaboravljene stvari 

koje vesele,

opušteno je 

i čine čovjeka iskreno sretnim,

bez da se ijedan trenutak mora  - izrežirati.

Samo se treba prepustiti i pronalaziti ljepotu samom sebi.

Nastupa olakšanje.

Oni koji nisu rasli u doba dok je to još postojalo,

naučit će.

I svidjet će im se.

Bitno je ne odabrati depresiju,

nego SEBE.

I ne mora, naravno biti na Tasmaniji.

Ove slike koje sam odabrala

 samo služe za razvijanje ideje.

I ne zaboravite, najbogatiji, njuspješniji ljudi na svijetu, 

biraju radije pravi, 

a ne grupni odmor;)

Jer, potrebno se odmoriti,

a ne odmor odglumiti.

http://satelliteisland.com.au/Island/

via H E R E 

Biti ili ne biti kontejner

U nekom trenutku shvatiš da si 

kontejner

i to dugotrajno upotrebljavan.

Isprva opravdavaš tu činjenicu 

kojekakvim okolnostima 

i razumijevanjima, 

ove i one vrste.

Kontejner se puni, puni, puni

i prazni,

jer svako toliko zapališ otpad,

uglavnom da bi napravio mjesta za novi.

I tako to ide,

iz dana u dan,

iz godine u godinu.

Sebi se pravdaš 

pred spavanje,

kada se ugase noćne lampice,

pridavajući toj paleži smeća

lijepu karakteristiku, recimo...  dobrotu.

Ponekad ljudskost.

Ponekad toleranciju i strpljenje.

Ponekad nađeš i razlog, a razlog je nesebična ljubav.

I onda, jednog lijepog južinavog dana

 shvatiš da je kontejneru - dosadilo.

Sav je izgoren, iskrivljen, ulupljen, okrhnut,

jednostavno više ne prepoznaješ osnovni oblik,

 a ni svrhu.

I onda zastaneš.

Promisliš svojom glavom.

Promisliš i o "škovacinima" koji ga zdušno pune.

Promisliš i o svrsi toga.

Promisliš i o rezultatima koje "škovacini" tim pražnjenjem dobijaju, 

ali i o samoj trapeznoj limenoj kantetini s poklopcem,

izraubanoj do mogućnosti da je odnesu isluženu na otapd.

Odjednom ti sine da ne nije nužno da budeš više kontejner!

Jer, pri razvrstavanju smeća shvatiš 

da se uopće ne radi 

o pravom otpadu,

nego o tuđim frustracijama kojima nije tu mjesto.

Podvučeš crtu.

Opereš kontejner, 

popraviš lim,

učvrstiš kola,

podmažeš poklopac,

usjajiš ga voskom,

a onda staviš na nj obavijest

kako je kontejner promijenio namjenu

i postao divan kristalni bokal s vodom za žedne,

koji će uvijek biti tu, 

pun pitke vode,

da napoji drage duše.

Podsjetiš se da su svi "škovacini" 

koji su istresali sve i sva,

pismeni 

i da će razumjeti naljepnicu 

koja je nalijepljena posred nekadašnjeg kontejnera,

no svejedno nacrtaš dva lijepa crvena srca,

ukoliko nisu ponijeli naočale za sitnija slova.

Tada pojedeš popodnevni desert.

I odahneš što si se sjetio tko si!

Croissant za oblačnog vremena

Kada je oblačno 

u ovim mediteranskim krajevima,

ništa se ne čini tužno,

kao u sjevernijm predjelima.

Oblačan dan ovdje zvuči obećavajuće.

Svi iole neuništeni

tada daleko bolje razvijaju 

kreativnost unutar vlastitog života,

nego kad sjaji 

obično sunce,

koje uniformira svih,

 ispeglanih ili uvijenih frizura,

odjenuvši ih u modne krpice,

pa prelijepe horde klonova oba spola 

paradno krenu prema istom mjestu,

gdje će se iza velikih sunčanih naočala istaknute marke,

prikazati jedni drugima

uz laki natjecateljski duh,

koji pogoduje onima 

koji uspiju biti ishvaljeni 

ljepote radi.

Ti ovjenčani su, doduše, nakon te sunčane šetnje, 

potpuno jednako kao i ostali 

iscrpljeni,

skuhani, oznojni, umorni, gladni, uzdrhtani od previše kofeina, 

ali održavaju se ispeglano sve do kućnih vrata 

na krilima komplimenata,

uzdaha, zavisti, odobravanja, divljenja.

Zgodno je to kako se fizički izgled izlaktao do 

vrha ljestvice važnosti 

kod ogromnog postotka ljudi. 

I oni su, doista time potpuno zadovoljni. 

Njima - dovoljno.

Volim vidjeti tu površnu i sretnu skupinu,

u svom zasebnom svijetu,

koja okuplja oko sebe iste,

baš kao i sve ostale ljudske skupine 

koje se grupiraju prema sličnim nazorima,

kako bi se - razumjele.

Unutar skupina, govori se skupinskim jezikom,

premeću se po ustima isti izrazi,

iste šale, 

isti komplimenti,

sve je manje više unificirano,

baš kao i zadani im modni izričaj.

Tako se, uostalom, sve skupine 

bez posebno zadanih rasporeda 

same od sebe grupiraju,

i bez da im padne na pamet 

zaigrati "grupa trži grupu".

Drž' se ti svojih, radije. 

Tamo gdje pripadaš,

gdje te prepoznaju,

gdje se osjećaš bitan 

i netko!

Kada je oblačan mediteranski dan,

mirisan, 

prekrasno iznijansiran,

miran ili vjetrovit,

on izmami vani one 

koji istinski vole podneblje 

u kojem obitavaju.

One, koji spadaju u drugu skupinu.

Tada neki drugi ljudi hodaju gradom,

mada većina i dalje ima sunčane naočale,

koje ovdje srastu uz nosni hrbat,

već u osnovnoj školi,

a može biti i ranije.

Većina je prolaznika ležerno odjevena,

nijedne ispeglane ili krupno navijene kose,

nijedne vrtoglave potpetice

ili upadno poznate marke odjelca ili torbice

 na koje se potrošilo bogatstvo.

Oblačni grad tada počne 

sličiti na neki od gradova 

razvijenijih zemalja

iz istog podneblja,

na one sredine 

gdje je malograđanština 

u manjini,

gdje vladaju neka druga pravila:

jednostavnost i nastojanje da se uživa sebe radi.

Srest ćete tada opuštena lica,

nimalo zategnuta filerima ili savršeno iscrtanog make upa,

sve su fizionomije 

divno različite,

interesantne,

zanimljive,

i uopće međusobno ne nalikuju!

Nitko i ne zagleda jedan drugoga,

svi odaju nonšalantnost koračanja u udobnoj obući,

potamnjela se lica, navikla na sunce i vjetar, 

mimoilaze bez zagledanja, svak ima različit cilj.

Gotovo svi primjećuju nebo, more, posađeno cvijeće, 

brodove, palme, usidrene brojne trajekte, zgodne balkone.

Čak i biciklisti koji prohuje u svojim kacigama i uskovitlaju zrak.

Ako se začuje smijeh onih koji se sretnu, 

srčan je i spontane je melodije,

kao i poneke iskrene rečenice 

koje uho uhvati prolazeći pokraj.

Trebala sam samo croissant.

Tražila sam ga sve dalje i dalje,

prolazeći pokraj pekarnica 

i praveći se da ih ne vidim,

sve dok se nisam nauživala 

kojekakvih ljepota oko sebe.

Nekih šest kilometara 

šetala sam do svog croissanta,

koji je bio pravi, mekan, izlistanog tijesta, arome pravog maslaca, 

koji je savršeno pasao uz 'latte'

kada sam stigl doma

potpuno relaksirana.

Poslije dvije godine

Ovo ne znači da se obvezujem ama baš na ništa. 

Ovo ne znači da ću ponovno pisati pričice na ovom mom blogu. 

Samo mi je došlo da negdje napišem crticu ili dvije, 

a da to nije Facebook 

koji obiluje neurozama i negativnostima 

koje uništavaju život, 

čak i onima koji se zaklinju da njih to niti ne dotiče:) 

U dvije godine sam se promijenila,

više no ikada u cijelom svom životu.

Splet okolnosti me gurnuo preko ruba

po kojem sam balansirala,

izmrcvarena koječim iz mog dinamičnog života,

premda uglavnom simpatično...

i, zabavljajući druge oko sebe.

Kada malo bolje razmislim,

nije baš istina 

da me splet okolnosti 

gurnuo preko ivice,

bacila sam se sama,

s nekom novom vrstom hrabrosti,

drukčijom od ostalih 

koje sam do tada rabila tijekom življenja.

Moglo bi se reći da sam konačno sazrela.

I nije naročita sramota da se to kaže 

u mojim godinama,

štoviše, ponosna sam zbog toga na sebe.

Ta se emocija prvi puta u tolikoj mjeri 

razlila u meni,

toplo, snažno 
i otvorila mi novi svijet,

što je samo potvrda 

da uvijek postoje novi svjetovi,

ma koliko ih već pootkrivali do tada.

Nema kraja otkrivanju novih svjetova i podizanju novih zavjesa.

Toliko o tome u dvije godine, bez detaljiziranja.

Kao tema dana,

koja bi one koji ovo pročitaju,

mogla potaknuti na razmišljanje,

pa makar i kao ovlaš provlačenje ideje mislima,

spomenula bih jednu neobičnu situaciju 

koja se desi tu i tamo nekome,

ali sigurno gomili 

baš danas.

Koliko često bitne odluke ovise isključivo o vama?

Mislim... kada se možete osloniti samo na sebe,

bez konzultacija s nekim 'jokerom iz rukava',

kada ovisite samo o svom razumu, intuiciji, blefu, poduhvatu,

ne znajući točno kakvu ćete posljedicu proizvesti!?!

Čak ni hrabrost ne treba isticati,

jer jednostavno MORATE nešto odlučiti

ili pretočiti u djelo,

a onda je pitanje hrabrosti nepotrebno spominjati.

Ima li je, nema li je - djelovati morate.

Zatvorili oči ili ne - učiniti trebate.

Sa ili bez strepnje - odlučujete, jer se to očekuje od vas.

Možda samo promrmljate sottovoce

"svijet će se nastaviti vrtjeti, što bilo da bilo".

I zato, kao i ja ovih dana,

samo nastavite disati,

udah, pa izdah, pa tim redom u jednakim razmacima,

jer sve ćete moći podnijeti

i sve će to proći,

a i vi ćete preživjeti,

već nekako...

I dok talentriani gospodin Ripley

s nepotrebno i sasvim slučajno upaljenog televizora

hladnokrvno laže detektivu koji ga ispituje,

moja nova knjiga me čeka 

da je zagrlim, 

privijem na srce

i odem s njom u postelju,

nadajući se krepkom snu ove noći,

nakon tjedan dana obiteljskih događaja 

koji su mi remetili san,

uz ostale sitnice koje sam nagomilala u brežuljak zvan Karepovac.

I mada znam točno što hoću, trebam, želim,

točno što mi nedostaje, 

što me žalosti ili razočarava,

čemu se čudim, a što razumijem,

što bih promijenila, a što ne,

svejedno je život uvijek toliko svoj,

da su sve moje misli ili pritajene želje izlišne,

te im se bolje nasmijati u facu,

pa dopustiti životu 

da me iznenadi.

Molim te, nek' bude sada konačno nešto lijepo.

Lijepe snove, svijete!