Prekjučer sirene nisu tulile
ono u 15:05,
nego u 12:00.
Jer ovdje subotom
zavija 'zračna opasnost'
označavajući podne.
Od te bedastoće,
svaki put mi srce zastane,
a svaki drugi put imam poriv
baciti sebe u zaklon.
A ono u 15:05
ne sjećam se
koje je godine iščezlo.
Bila sam dosta smušena
još od dva dana ranije
kada je Sin proglašen
za najboljeg studenta financija
na svom Univerzitetu.
Na vlastitom sam kontinentu
48 sati plakala
s malim pauzama,
od sreće, ponosa, ushita, dragosti, ljubavi.
Na dan sirena,
raznovrsnost je, međutim
dosegla svoj zamah.
Trepereći sva iznutra,
ipak sam ispekla
rođendansku tortu,
nekadašnjem mužu
i bila vrlo zadovoljna
što pamtim
kakvu tortu voli
taj moj
Drugi muž.
Ovog je puta zgodno oženio ženu
koja je rođena isti dan,
te ne može zaboraviti
bitan rođendan najdraže mu,
a i jednim udarcem
ubiju dvije muhe.
Tako da sam pravila - tortu za dvoje.
Rado sam pripremala to iznenađenje,
jer su oni,
protivno društvenim uvriježenostima,
onaj dragi ogranak familije.
Dok sam mutila jaja,
morala sam se jako truditi
da budem prisebna,
da ne pogriješim
u količini sastojaka,
jer, istodobno na onom kontinentu
gdje Sin niže uspjehe,
odvijao se
veliki dan.
Značajan dan kojemu smo familjarno
samo virtualno pridonosili.
I to nas je ubilo.
Me je ubilo.
Sin je imao promociju,
špalir, himnu, istupanje na binu, bacanje kape u zrak
i proživljavao je svoj američki film uživo sam,
a ja sam mutila jaja
na pogrešnom kontinentu.
Ničija greška.
Scenarij koji moje srce nije moglo podnijeti.
A moralo je.
Pravila sam se ležerna,
dok sam Prvorođenoj
pomagala da se spremi
za razvikanu kostimiranu proslavu
prijateljevog joj rođendana.
Hinila sam dobro raspoloženje,
dok se dekorirana torta rashlađivala,
a Kćerina kosa grijala i uvijala
pod mojim virtuoznim
figarovskim potezima.
Mene nije bilo nigdje, zapravo...
Jedan dio mene ženski je uživao
u stvaranju Marie Antoinette,
drugi dio mene drhturio je od ganuća
na drugom kraju svijeta.
Jer ja sam bila tamo,
u publici,
u šeširu s velikim obodom,
glasna, najglasnija od svekolike rodbine
koja se okupila, u stotinama.
S najvećim srcem.
Najžešćim emocijama.
Bez zastave,
ali sa sportskim bodrenjem,
koje se pomalo grubo kosilo
sa crno prelakiranim
elegantnim
slamnatim obodom
i čipkastim rupčićem
u desnoj ruci.
Ali, neka sam bila čudo,
imam razlog biti najglasnija...
Preplavljena nevjerojatno jakim emocijama,
vozila sam na svom kontinentu
pod teškim olujnim nebom,
raskošnu Marie Antoinette
na čije sam zlatno krilo
naslonila tešku tortu.
Iznenadile smo slavljenike.
Odvezle se na adresu kostimirane zabave.
Primala sam američke slike.
VIDEO
Srce je lupalo u grlu.
A ja sam se emotivno iscrpila.
Sasvim.
Bez ostatka.
