XIX. st.

Pronašla sam kutiju u kojoj su pohranjene uspomene na pratetu Tinku.

Posebna osoba, koja je umrla u svojoj devedesetoj, prije nekoliko godina.

Žena kojoj je život krenuo smjerom koji jest sama odabrala, ali - pogrešno, kako je kazala neposredno prije odlaska s ovog svijeta.

Otmjena obitelj iz Janjine, preselila je iz Dubrovnika u Zagreb zbog strogog pater familiasa koji je dobio visoku funkciju suca Stola sedmorice.

Tinka je imala krhku majku Doru i sestru blizanku, koja je nakon udaje za mađarskog liječnika još kratko živjela. Naime, Felicita se netom bila vratila iz sanatorija gdje joj je sanirana tuberkuloza i nije bilo mudro zanijeti.

Sestre su bile krasotice, divne puti, zelenih očiju, crne kose, pravilnih crta lica, krhke na majku, savršeno odjevene, umješne u konverziranju, govorile su tečno njemački i francuski jezik, izrađivale su fine ručne radove, pravile same večernje torbice, ljeti nosile svilene čarape i rukavice, ali i skakale u more i veslale za vrijeme ljetovanja na pelješkim divljim plažama. 

Kad se ipak dogodila trudnoća, sestra nije izdržala. 

Na kraju su ostale samo Tinka i majka.

Iako u strasnoj ljubavi s prelijepim Židovom, u opasnim predratnim danima ona odbija poći u inozemstvo za svojom ljubavi i odlučuje se za život uz majku. 

Studij psihologije je dovela do kraja, ali nikada nije diplomirala. Nakon rata zapošljava se na Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, otpušta služavku, skromno i samozatajno nastavlja živjeti u glomaznom starinskom stanu prepunom uspomena. 

U poznim godinama, ispunjava sebi život na jedistven način, apsoluno sve zna o političkim događanjima, prati sve što se pratiti može, zna usred noći trenutnu vrijednost unce zlata, sluša Radio Köln, čita uz povećalo zbog oslabljenog vida i uvijek izgleda umjereno elegantno.

Odživjela je sama samcata do kraja, šijući i prepravljajući sebi odjeću, uzgajajući cvijeće, pričajući telefonski s prijateljicama i rodbinom, obavljajući manje kvarove po kući na zadivljujući način s obaveznim brošem ispod vrata i kuhajući sebi potpune obroke.

Popodnevne kave s njom, uz fino slatko i obavezni 'bićerin' Vermuta ili Cherry Brandya, bile su pamtljive.

Zapanjujuće je bilo njezino znanje, kultura, bogatstvo vokabulara, dostojanstvena mirnoća kojom je zračila, stoičko podnošenje samoće i nošenje sa životom koji je odabrala, a koji joj je donio - samovanje.

"Rea moja, pogriješila sam...potpuno sam promašila život.." - suze u zelenim očima.

To je bio jedini put kad sam vidjela da se 'slomila'.

Malo nakon toga je umrla. 

Dan ranije je u hodniku s pet metara visokim stropom, mijenjala žarulju, popevši se na kulu koju je sagradila od omanjeg stola, stolice, 'štokrla', 'bančića'...

Njenom kraju sam prisustvovala...ona i ja.

Postoji rukopis romana 'Ljentikovac' koji sam napisala nadahnuta Tinkom Jaspricom, mada sam priču sama iskreirala upotrijebivši maštu, baš kao i mjesto događanja...roman sam smjestila u stari ljetnikovac u mjestu koje nije imalo nikakve veze s Tinkom...ali je imalo sa mnom.  

Iz kutije sam izvadila ove dvije divote koje su pripadale teti Dori i divila se njihovoj ljepoti, nježno misleći na tetu Tinku...koja je umnogome dodirnula moj život.