stepmother

Sinu je završilo ljetovanje, koje je trajalo tri mjeseca. U zoru je odletio tamo gdje sada pripada - u Ameriku. Jedva je čekao. Vidjela sam to kroz njegovu nervozu, osjetila zadnjih nekoliko dana kada je 'jednom nogom već bio tamo', a ovdje se ponešto Grdovićevski opraštao s enormno velikim brojem prijatelja. Mislila sam da neće biti dramatičnih nota, ali ih je ipak bilo.
Dobro, valjda je to zbog duljeg boravka doma...
Ovo je bilo jedno vrlo, vrlo naporno ljeto, njemu i meni. Ostali su se više manje nosili sa situacijom i promijenjenim okolnostima. Ja sam iscrpljena, potpuno bez energije, svladalo me do kraja...
Jasno je meni bilo o čemu se radi, pa sam utoliko pronalazila energiju koju je Sin trebao, dok se pomalo nespretno uhodavao u preraspodjelu novonastalih emocija izniklih iz svog života na dva kontinenta.
Tek nekoliko dana prije njegova odlaska, imali smo ozbiljan razgovor u '4 oka'. Šteta da sam ga tek tada ulovila, jer - spasili smo se, odahnuli, izrekli, pospremili nesuglasice i objasnili njegove burne, nekad i bahate reakcije.
Ja sam u medjuvremenu sve razumjela. Onako kako majke razumiju.
Ipak, ja sam bila osoba koja mu je pronašla univerzitet i njegovo razmišljanje da studira u Americi pretočila u realnost. Znači da mi je bilo potpuno jasno da odlazi od kuće i to daleko, jako daleko.
I kako se vidi po svemu, to je bio pogodak!
S druge strane, nisam znala da će svaki put kada ode, komad mene ponijeti sa sobom. Komad koji mi fali do boli, no s tim se nosim. Komad koji mi nedostaje da bi se osjetila kompletnom, ugodan osjećaj koji imam kada se vrati... Nije baš lako. I bez patetike i s utreniranim emocijama kako podnijeti svaki put taj odlazak i zaboraviti uvijek iznova njegovu tugu i golemu ljubav koju mu gledam u očima u zadnjem zagrljaju, teškom mukom se oprostim s avionom kojeg s prozora gledam, na bistrom ranojutarnjem nebu.
Naš je dogovor da jedino ja ne idem na aerodrom. Mi se pozdravimo u hodniku, kao da odlazi u školu i doći će oko 14h na ručak. To nam paše ili nam je to čak i jedino podnošljivo.
Osim očuha i sestre, isprate ga uvijek otac i Maman, očeva nova supruga. 
Kad se vrate pratitelji, ja sam već unormalizirana. Mahala sam uz majčinski blagoslov, blještavoj limenoj ptici u kojoj je moje zlato i isplakala se na bedasto i umarajuće naviranje kojekakvih emocija, uspomena, scena, kada moj mozak radi kao vrhunskom scenaristu romantičnih drama. Napomenem sebi da neegositična majčinska ljubav iznjedri samostalne, jake, dobre ljude i skuham drugu kavu, malo jaču.

Želim se nakloniti lijepoj Maman, ženi koja je ranim zorama, bez obzira na godišnje doba, vremenske prilike ili osobno raspoloženje, tip top sređena u aerodromskoj zgradi na ispraćajima, ženi koja je divna prema mojoj djeci, koja izljubi toplo i nježno mog Sina i koja potom drži za ruku moju Kćer, dok zajedno uplakane prate polijetanje i onda samo kratko kažu jedna drugoj: "Odletio je." Potvrđujem da postoje i  žene koje su i u takvim životnim ulogama, jednostavno normalne, divne, s mjerom, poštovanjem, osjećajem za dobar ukus, granice... Moja djeca i ja imamo sreću. 
Šteta da savršena zdrava komunikacija s čitavom obitelji bivšeg supruga nije moguća i na drugim stranama...pa da svi živimo u miru, zadovoljni.
Ali, svi smo različiti.
I bilo bi nam dosadno da nismo.
Tako se kaže!?!