SPLIT, CROATIA - Happy - Pharell Williams

BRAVO ! ! !

ROMITA COMEDOR

Bliži se kraj tjedna.

Proljeće je unaglo stiglo.

Omamilo nas.

Direktno u glavu.

Kome jako direktno, kome će tek biti jako.

Razmišljate o ugodnom mjestu 

gdje biste ručali ili večerali,

u dobrom društvu.

Vuku vas latino ritmovi,

voljeli ne voljeli ih,

naprosto kao posljedica marčanog sunca.

Možda ste odjenuli neke Fridine boje,

pa vrisnete dok prolazite pored ogledala,

nenavikli na živopisno svoje ja.

Možda se u vama budi uspavana žudnja za životom,

od koje vam staje dah.

Možda vam se jede papreno, ljuto, šareno, neobično,

iako ste pobornik lagane prehrane.

Možda konstantno imate potrebu 

biti na zraku,

pod otvorenim nebom,

kojemu dopuštate da vam sjedne na glavu

otkako je promijenilo nijansu

i plavetnilom vas usisava,

radi čega hodate uspravnije,

žustrije,

samopouzdanije.

ROMITA COMEDOR  - vrsta restorana koji trebate,

sigurna sam.

Ili nešto slično pronađite,

pa budite zadovoljni...

Dobar vam četvrtak!

via google images

Danas sam se probudila uz uspomenu koja mi je popravila dan

Imala sam nevjerojatno buđenje danas.

Ničim posebno izazvano,

 niti budilicom, koja se naknadno oglasila.

Otvorila sam sporo trepavice 
i nakon prve, vrlo privatne, ubodne misli,
gotovo istog trena 
i ne sudjelujući vlastitom voljom,

obuzela me jedno sjećanje, 
zorno, snažno, nevjerojatno. 
Kao da sam se uistinu vratila na mjesto događaja.

via boldambitions

Osim što sam osjećala pod stražnjicom 
hladnjikav kameni zidić fontane,

gledala sam njega 
koji je sjedio pored mene.

Sjedili smo ukošeni, jedno prema drugome, 

kako bi mogli nesmetano i bez napora 
i razgovarati i imati se na oku.

Razgovarali smo o bedastoćama, 
koje su nas nasmijavale, 

gotovo dječje gluposti ocrtavali, 
preglasno se hihoćući.

On je svoju bolnu, natečenu ruku 

koju je povrijedio dan ranije, 
uronio bio u hladnu vodu koja je šumila 

možda malko preglasno,
pretačući se s gornjeg na donji nivo.

Bistra voda je svojski strujala oko njegove šake.

Ja sam držala skinuti zavoj, u desnoj ruci,

a lijevu sam umočila u ledenu bistrinu
kako bih ga sućutno uhvatila za bolnu ruku,

kada je naglo ušutio, ne zbog fizičke boli...

Godio mi je taj nedjeljni žamor ljudi i djece 
koji su se nalazili raspoređeni 
u šarenim grupicama 
svuda uokolo,

koristeći neradno pretoplo popodne 
za opuštanje
 u hladovini razlistalih stabala.

Pogled mi je s njega često klizio u daljinu, 

niz njegovane tepihe cvijeća,

prema crkvi koja se nazirala 
tamo daleko.

Evocirala sam jutros isti taj
 spokoj, 
koji sam osjećala onda,

zauvijek zapamćen, 
vjerojatno baš kako bih ga mogla ljekovito izvući 

s dna svoje pospremljene duše,

kada mi zatreba da sebe... zagrlim, umirim.

Jutros mi je očito trebao, pa se pojavio.
Nenamjerno.
Sam od sebe.

Rastegnula sam se u toplini postelje,
ne prekidajući scenu u mislima.
Po tisućiti put me zapanjio 
taj osjećaj ljubavi i pripadnosti gradu 

koji mi cijeli život nedostaje - a uopće nije moja gruda.

Da... znam kako to zvuči, 

no nisam poludjela 

i nisam sklona čudima... 
iako ih doživljavam.

Kada se dese, enormno se potrudim 
da ih uguram u rubriku 'sportsko prihvaćanje okolnosti', 

dajući svemu prizeman oblik,

rukovodeći se time da je - tako zdravije.

Grad koji od djetinjstva 
želim, sanjam, volim i koji mi silno nedostaje,

a, onda sam ga, eto... taj jedan period imala 
u najljepšem obliku,

u romantičnoj ambalaži,

s adresom u centru,
 za koji me vežu 

moje bolne 'nepostojeće uspomene' 

iz doba dok sam svijetom hodala 
 dječjim brojem stopala.

I ta sam nedjeljna popodneva 
u omiljenom parku - 'pamtila'.

Konstantni deja vu, koji mi uvijek čini dobro.

Moj predivan park, 

sjenovite uredne stazice, 

kičasta, novododana fontana, 
na kojoj smo sjedili tog popodneva, 

travnjaci svuda oko nas,

nemarno odjeveni sretni ljudi,

njegova prugasta košulja i podvrnuti rukavi,

moj osjećaj umora u listovima od cjelodnevnog tumaranja,
mirnoća, najveća moguća sreća i pripadanje tim koordinatama.

Bila je to samo jedna scena 
tog dugog popodneva.

Sunce je bilo neumoljivo jako,

nije bio gotov dan,

nije bilo gotovo moje gostovanje, 

nije postojalo razmišljanje dalje od trena u kojem jesmo. 
Lijeno smo prohodali park.

Vukli smo se prema starinskom liftu, rashlađenom stanu, 

Nismo bili ni žedni, ni gladni, 

nije nam smetala jeziva vrućina,

nismo imali svoje godine,

niti pojma da se upravo odvija 

moj zadnji boravak 

u tom gradu,

u kojemu se osjećam - DOMA.

Nimalo tuge u toj uspomeni danas.

Samo sreća.

I zadovoljstvo.

I zahvalnost.
Možda čežnja... no ona postoji oduvijek.

Ne dozvoljavajući mogućnost 
eventualnog razmahivanja u nutrini, 

ustala sam gipkošću Blanke Vlašić, 

(koju sam samo nakratko imala)

pa krenula pod tuš,

umiti dušu,

kako bi je potom čistu nahranila 

najdražim obrokom u danu.

Preporuka film: 'HER' - zanimljiv u doba ljubavi preko interneta

Film koji preporučam.

Jer je odličan, u svakom mogućem pogledu.

Kako je to voljeti savršenog partnera, 

koji je u stvari samo sjajno iskreirani Operativni Sistem!?!

Sigurno će vas potaknuti na razmišljanje.

Nekoga užasnuti, nekoga zabrinuti. nekoga izdeprimirati, također.

Poželjet ćete prodiskutirati o njemu. 

Pogotovo ako ste nekada i sami bili Samantha ili Theodore.

Osobna crtica: 

agencija za pisanje pisama je apsolutno posao za mene

(ja i besplatno to ponekad radim za druge).

Moja generacija ga nosi u srcu: Timothy John Byford

KLIKNI - Čovjek koji je naše djetinjstvo učinio lijepim

KLIKNI - Djeci je potreban primjer, a ne autoritet

KLIKNI - Life begins at seventy

EPIZODA BR. 12 ODGLEDAJ I PRISJETI SE   OVDJE !

via google images

Sretan Dan žena!

Kratki francuski film - vrijedi pogledati:

via google images

Baš se želite zabaviti danas?

Dajem vam zabavu 
za jedan kratak predah,
koji će vas zaintrigirati da ga odgledate do kraja,
iščekujući neki 'gaf' ili barem smijeh,
insomma - oraspoložit ćete se!
Ispod mog komadića neba,
danas je - bezvezno.
Neki loš dan, neko loše vrijeme, 
unatoč nastojanju da počme dobro, zdravo, veselo.
Predah na pola ovog jutra, 
iskoristila sam uz ove dečke,
malo se i nasmiješila,
što se činilo danas gotovo nemogućim.
Srijeda je inače dobar dan,
a ako vam nije - to je jednokratni doživljaj!
Iznad mene tmurno mediteransko nebo,
koje se valja i ne zna kud će...
sjeverno ili južno 
i obratno,
a zna se koliko smo mi, ljudi s mora, 
osjetljivi na takve prelaske.
Ako ste pod istim nebom,
koje jutros meni sjedi na glavi,
napravite svakako sebi - umjetno vrijeme:
pogođena rasvjeta - koja izaziva ugodu,
pogođena muzika - ako ste u prilici slušati je,
pogođena količina posla - koja uspješno odvraća pažnju od bezveznosti,
pogođene osobe oko vas - ako ikako možete to regulirati,
pogođen ručak - koji će vas razgaliti,
pogođene aktivnosti - ako ikako možete utjecati na to,
pogođene misli - kojima ćete eliminirati bezvoljnost,
ako ništa od toga ne ide, ne može, nema na horizontu,
ili je neizvedivo iz nekog razloga - ostaje nada da je sutra apsolutno novi dan!
... nisam danas uspješno prikrila lošu biometeorološku prognozu, PMS i to..!?!
Nema veze.
Nosite se s tim.
Imate ove dražesne momke s početka,
a nudim vas i slasticom...

via douleur exquise

Pokladni utorak

U mom gradu pljušti kiša.

Ali, ona dobra, ravna, koja ne lamata, umirujuća.

Zadnji dan poklada, valjda neće biti uništen onima 

koji će šetati svoje kostime gradom.

Jedne godine, kad je bila aktualna 'pričica' s Višnjom Pevec, 

tren sam se prerušila u nju,

ove godine sam odabrala drugu ličnost:)

Prerušila sam se u Mirelu Holy.

Ugodan dan svima želim!

Živimo li mi život ili život živi nas!?!

via here

Ponekad otkrijemo postojanje 

tajnog vrta,

onog o kojem smo snivali,

za kojeg smo mislili da je izmišljotina iz bajki,

koje nas iznenadi, zatekne nespremne, ostavi bez daha 

i po nekoliko puta uzastopce.

Protrljamo oči, saberemo se i shvatimo da ne sanjamo,

nađemo se u čudu, 

pitajući se "što sad",

nenavikli na takva iznenađenja.

Najintrigantnija su vrata tajnog vrta

pred koja nas je neka sila dovela

ili je riječ o sreći..!?

Vrata tajnog vrta najvjerojatnije nisu lako dostupna,

sigurno su obrasla 

i komplicirano okovana pomalo zastrašujućom ogradom 

za koju nam treba, jasno - ključ.

Kovano željezo je zahrđalo,

a kako ne upotrebljavamo inače zaštitne rukavice,

nego od dodatne opreme imamo jedino mobilne telefone,

opet se čudom čudimo.

Do slučajno otkrivenih tajnih vrata 

ne dolazi se u društvu.

Tamo stigneš sam, 

što znači da nikoga ne možeš priupitati za savjet,

a ni guglanjem ne nailaziš na mapu, uputu, pojašnjenje,

odjednom se moraš potpuno (!) samostalno snaći, odlučiti, djelovati...

sve na što, uglavnom - nismo naviknuti.

Osjetimo se ogoljeni, ali i nekako važni,

kako se odavno nismo ćutili.

Nastojimo prizvati onu vrstu hrabrosti 

ostavljenu u djetinjstvu,

jer se radi o specifičnoj podvrsti 

koja je svojstvena neopterećenoj dobi života.

Odjednom nam pofali odvažnost, 

deformirana stečenim kalkuliranjima 

koje smo odrastanjem sebi nakalemili na glavu.

Uzbuđenje i intuitivnu inicjativu lako nam je ugušio

 'praktičan razum odraslog čovjeka',

nazovimo to tako...

Posramimo se pitanja koje nam prostruji mislima

'što bi netko drugi uradio na mom mjestu',

shvaćajući da nismo dosljedni sebi

i da vrlo vjerojatno uredno i dresirano 

ispunjavamo  društvena očekivanja.

Vrata su primamljiva, 

neodoljivo nas vuku da ih otvorimo... razvalimo ako treba,

jer smo nekako sigurni da nismo slučajno pronašli 

svoj tajni vrt.

Pogubili smo strpljenje, životno potpomognuti 

razvojem moderne tehnologije,

kojom sve instant imamo odmah i sad.

Izgubili smo čistotu unutar svog bića, 

zaključujući da je svijet prebrutalan za ostavljanje i mrvice tog iskonskog u nama.

Prilagođeni surovoj stvarnosti u kojoj stvaramo, borimo se, opstajemo, 

privređujemo za potomke i bla, bla, bla... 

nemamo vremena 'trivijlano' promisliti 

da li smo sebe možda putem pogubili,

u obavljanju realnosti.

Samo se povlašteni zateknu pred takvim vratima.

Veći dio povlaštenih, odustane 

zbog otpora ili straha koji osjete,

jer su se odavno 'stopili s masom',

pa se takvi okrenu na peti 

i odu natrag u svoj život 

na koji su navikli

i lijevom rukom ga obavljaju,

bez previše nada, očekivanja i iznenađenja.

Manji dio povlaštenih, ipak ostane,

 pa razmisli, 

zatitrale duše.

Veći dio ovakvih povlaštenih, nakon početnog poleta,

ipak 'kida nalijevo', 

tamo 'gdje im je mjesto bilo i do sada'.

Svega nekoliko njih bude spremno da ne dade petama vjetra.

Samo najhrabriji i najpraviji 

i bez ključa, razvale vrata i zakorače,

ne očekujući orden,

članak u novinama,

novčanu nagradu,

pozdrave režiji, slušateljima i svima koji ih znaju.

Oni jedini žive svoj život radi sebe.

***

Uz pričicu za kišnu subotu, 

sred jutra, 

iako može i prije spavanja,

ugodan vikend 

mojim salonskim gostima

i razmislite u kojoj ste skupini - vi.

Odličan film za petak: THE HELP

FILM

- KLIK -

KNJIGA

Ja

Potaknuta nedavnim razgovorom 
s cijenjenom osobom...

Ljudi koji me ne poznaju, ali me ovlaš upoznaju,

ili oni koji me iz prikrajka promatraju jer sam im 'nešto strašno zanimljiva',

imaju krivu predodžbu mene.

No, to mi nimalo ne smeta.

Mislim... biti promatrana.

I nisam ja neka nepoznata pasmina.

Možda samo ne tako česta.

Od mladih godina, zapravo pružam krivu sliku o sebi.
Dokazalo se toliko puta.

Ispadam - lik i djelo.

Ničim izazvana takva slika,
koja se stvara sama po sebi.

Kao što imam i zdravstveno osiguranje samo po sebi,

ne ni po kojem drugom osnovu!!!

Jedna pametna osoba reče mi nedavno 
kako ja - namjerno zamagljujem oči ljudima.

Ne, to nije istina.

Jer ne bavim se time posebno,

niti ne uživam u tome kao nekom ekscentričnom hobiju,

samo ne marim ambiciozno oko utiska koji usputno pružam,

a, bogme, niti brižno gradim javni image.

Ja živim po svom.

Onako kako živim.

Obično to 'izvana' djeluje teatralno... svjesna sam toga.

Obično zavaram ponešto svojim izgledom nasmijane, zubate, raspjevane plavuše.

Obično u delikatnim situacijama, 
vjerojatno i upotrijebim te prednosti
 vanjskog zavaravanja neprijatelja.

Obično 'bacim sve u valcer', pa i svoj život, jer tako onemogućim ljubopitljivost 
smjesta ugušenu smijehom i zadovoljnim facama koje zabavim tim vlacerom.

Obično nitko nema zapravo pravog pojma kakva sam doista ja

ili kakav je stvarno moj život.
(Napomena: ja živim u - malom mistu, gdje vladaju neki drugi 'zakoni okoline'.)

Taj urođeni teatralni 'štih' istinabog i koristim, kad je već tu,

jer em se nameće sam po sebi,

em mogu svašta postići na taj način.

No, samo povlaštenima odškrinem sebe,

ogolim se s povjerenjem,

prigrlim ih do besvijesti, srcem, sobom, beskrajno predano.
Tu budem ambiciozna.
No, to je drugo, to je stvar srca.

I u skladu s neobičnom, zaigranom, lepršavom... slučajnom vizijom sebe,
da se ja lijepo smjestim
 u jedan od dvoraca... gdje mi je i mjesto, jel'!?!
U dvorac ću, doduše danas ući jaaako i prilično nezgodno šepajući,
zbog ukliještenog živca u kuku,
uslijed krivog pokreta prilikom vježbanja,
tako da je malko nezgrapan dojam koji pružam... 
Jasno, još uvijek elegantno pridržavajući tijaru na glavi,
kako ne bi spuznula dok jedvice kročim kroz raskošna vrata.

http://airows.com/incredible-real-life-castles-from-around-the-world/

The Tutu Project

'It's all about a man,

his wife's battle against breast cancer

and a pink tutu that brings hope...

and helps raise funds for families

with breast cancer.'

http://www.thetutuproject.com/

https://www.facebook.com/TheTutuProject