Veselje za stolom

Nema ništa ljepše od radosti kada se događa rođendan u kući!

Proslavio se Sebastianov jučer,

s puno smijeha

i s užitkom uz

sofisticirani okus iznimnog menua: 

* 'garlic soup',

* patka sa šljivama na tajni način,

* zavitak bake Doline,

* matovilac,

* vrlo dobro crno vino,

* čokoladna torta,

* karamel - cappuccino.

Yes!!!

Mala slikovnica s veselog objeda.

A ha - pitate tko je Sebastian!?!

Dečko moje kćeri.

Na gostovanju u našem gradu.

Gdje ima nas!

French kiss

U mom Salonu uvijek je sunčano.

I kad nije.

Da ne pridajem sebi nadljudske sposobnosti,

to je samo snalažljivost preživljavanja duše.

I to ne treba shvatiti s nikakvom

 skrivenom porukom,

dakle, nisam depresivna osoba,

samo kad me 'stisne srce jako',

izvlačim iz pete,

kroz zahvalnost za život,

onu nepostojeću radost.

Jedino tako možeš sebe pridići

i nastaviti hodati dalje,

u svim uvjetima.

I tako ja gazim svijetom.

Od nejakih tek dvadesetih svojih,

potpuno drukčija,

od tada nemilo hrabra,

jer ne ispuštam iz ruku dvije male ručice,

svaka u po jednu moju,

koje su u međuvremenu 

samo vizualno narasle,

jedna na moju veličinu

i jedna dvostruko veća.

No, to je samo na oko tako.

Obje stoje meni unutar šaka,

potpuno, sigurno, pristalo, nježno i čvrsto.

Dok god me ima,

a vrlo vjeorjatno i poslije.

Jer te moje šake pokazale su se kao vrlo jake i moćne.

Iako nisu origigi bile.

Bile su nespretne možda,

nespretne od nesigurnosti ili strahovanja,

prije nego sam obuhvatila ove dvije male.

Tada su se preobrazile,

u ravne rukama zemljoradnika,

onih ozbiljnih 

koji od toga žive.

Bitno je znati kada treba skinuti prstenje

i bespoštedno zaorati.

I kada boli.

K vragu i nokti.

I prirodni i akrilni i svi.

Što će ti nokti za izlog,

ako te još i ta trivijalnost omete u rovanju,

ponekad tako prokleto bitnom za život.

Lako je oprati ruke,

nasapunanom četkicom istrljati nokte,

namazati ih kremom

jer onda izgledaju tobože njegovane,

ukrasiti ih prstenjem 

i otići na popodnevnu kavu

s prijateljicom iz mladih dana,

s kojom me vežu i uspomene

na naša dva oca,

tada vrlo moćne face našega grada.

Hahaha, prezime je otvaralo vrata

bez da smo to i tražile.

Oba zgodni uglednici,

neprikosnoveni zafrkanti,

i užasno strogi očevi

na čiju se uspomenu i danas 

virtualno ustanemo 

kad ih se sjetimo.

Ne samo iz poštovanja,

nego i da ne 'stradamo',

jer besposleno dokoličarimo pijuckajući kavu,

što su oni smatrali nedoličnim gubljenjem vremena,

pokušavajući odgojiti 

praktične, vrijedne, pristojne, radišne žene.

Koliko su uspjeli,

nas dvije znamo.

I to je dovoljno.

Dok sam čekala kćerku poznatog i moćnog oca,

sjedila sam potpuno sama 

u vrtu "Perivoja".

"Ideš popodne u PeriBoj?", pitala me kći negdje oko kuhanja pileće juhice za dušu.

Naravno da u svemu treba prepoznati ljepotu

pa je još i pokušati upiti.

Ponekad kada nismo tog elastičnog dosega,

nasilno treba primijetiti.

Polako nasilno postane primljeno,

a primljeno otopli stvrdnutost oko srca.

Najljubazniji konobar na svijetu,

donio mi je mekanu dekicu boje kakaa,

Nescafe od vanilije

i 'cream crepe cake'.

Slušala sam kako dumaju kapi kiše 

na svijetlu tendu nad glavom

lijepog oblika koji podsjeća na kakav glorijet.

Bludjela pogledom po engleskoj tratini,

dosta uspješno održavanoj,

fontanici,

bugenvilu,

palmi,

bršljanu,

složenim stolicama,

jer nitko ne sjedi vani,

osim mene,

a onda nas.

Ta odvažnost nam je ostala od onog strogog odgoja, valjda.

U glavi mi se pojavila ova pjesma 

i scena krupnog vinogradara,

koji zaljubi u sebe Meg Ryan.

Promislila sam na njegove ruke

i French kiss.

Single life

Već sam jedan 

vrlo kratki

 period 

ne tako davno

živjela potpuno sama,

no to je bila,

valjda,

generalna proba.

Evo me opet!

Nakon cijelog života,

kako nikada nisam sama,

jer sam uvijek bila udana,

otvorih 

stranicu 

novu.

Na generalki sam bila malo kao otužna,

sada sam svojski prionula single lifeu.

Ono iz početka,

 aktivirala sam se 

i ne smije biti to loše.

Otkinula nekih tridesetak centimetara kose,

promijenila stil u glavi,

vidim da su mi i kretnje drukčije

i unatoč privatnim problemima...,

odbacila sam terete prošlosti iz jezivo zahtjevnih priča,

ali i svoje godine i to 'dobre ruke',

skoro sam kao u mom 

najsretnijem periodu u životu

na drugom kraju svijeta.

Dugujem to Reici.

Mislim, sad ili nikad!

SAD!

I u najsitnijim stvarima primijetim promjene kod sebe.

Jesu li to bačene (i ostavljene!) patike ispred ulaza u kadu,

je li to čitanje knjige uz ručak na balkonu,

maaalko začuđena što soliram

i nikome ne serviram,

pa se smijuckam,

dok se sunčam između pljuskova

i kao nikada koristim tu divnu terasu...

gdje li je do sada bila..!?!

Sve ostalo što upravo preobrćem iz privatnog života,

sigurno bi vam se svidjelo.

Idemo, Rea!

Još jednom neispisana stranica! ! !

Sretno mi u pisanju mog novog života...

mislim da sam zaslužila.

Kao i svi, uostalom...

Ivo Andrić

Šum borova i miris pečene tuke apsolutno čine subotu

Kada sam puno poslije 
ošamućena stigla kući,
smijala sam se sama sa sobom,
priređujući ručak za četvero.
Nakon jutarnjeg mediteranskog vjetrenja,
ja sam 'kulerski' priredila ručak 
karakterističan za sjeverni dio 
naše zemlje,
činilo se kao da sam na snimanju neke emisije,
a ne u stvarnom životu,
dok u japankama 
u sunčanom domu 
poslujem.
Prežgana juhica, purica s mlincima, dinstani kiseli kupus 
i zamotala sam tren štrudlu od jabuka.

Kuća je mirisala na Božić,
a ljudi oko stola 
bespoštedno su me hvalili 
i uuuummmmmuhali 
i jeli kao termiti.

Gledala sam ih, 
nenametljivo, 
praveći se da ih
 normalno gledam
i u skladu s razgovorom,
a u biti sam shvatila 
koliko me ispunjava 
njihovo uživanje,
punili su mi opasno ispražnjene baterije.

Ovo je vrijeme obiteljskih rođendana
i sutra pohodim jedan, bliski.

Kasni je sat,
polako završava dan,
moj uvijek s jednakom mišlju.
Volim te.

I moj drugi ptić odletio iz gnijezda!

Zadnje vrijeme prepuno je događaja.

Neke nisam preživjela.

Na neke sam pala u nesvijest.

Neki su odlični, ali teški.

Nijedan nije za javnost,

osim zadnjeg:

moj prvorođena ptičica spakirala je 

svoju djevojačku sobu, 

djetinje uspomene 

i zatvorila ovo poglavlje života.

O svemu tome nikako ne trebam pisati,

što je razumljivo.

Ostavimo emocije neka se razgranaju nebom i mnome.

Telegrafski i veselo...

Jučer sam skuhala ručak 

koji odgovara podneblju 

njezinog dečka,

odabrala jednostavnost svega,

da bude snošljiviji umor 

koji se danima proteže, uz kutije,

ručali smo kiselu repicu s grahom

i debeljuškaste obične domaće palačinke s marmeladom.

Jutros su odseljavali njih dvoje mladih

u stan s pogledom na park.

Kiša nije omela ništa.

Danas nas je ručalo 

više sudionika 

za mojim stolom,

svi iz obitelji,

nakon nošenja kutija.

Pećnica je krahirala,

pa se focaccia ispekla u susjedovoj.

A onda je ona pokupila zadnje 

ručnike, kuhinjske krpe i plahte,

pa rekla odlučno:

"Dođi, majko da se poljubimo!"

Stisnule smo se snažno.

Ostale smo nona Mia i ja.

 Stale smo na kišni prozor

i gledale s divljenjem,

smijući se,

kako "naša slika mala"

 sjeda u zeleni automobil,

on sjedne do nje,

auto prepun stvari,

fino komplicirano izađe s parkinga,

pa krene nizbrdo

i dva puta nam trubne,

hahahah!!!

Napomena - prije devet (!) godina je položila vozački ispit

i nikada, ali nikada nije vozila,

ali sada je štreberski sebe sjela za volan

 i na brzinu sebe podučila

jer je shvatila da joj treba!

Nona Mia je prokomentirala:

"Lipo je potrpala lancune i šugamane,

i muškoga kraj sebe,

pa odjezdila u svoj život

i nije zaboravila ni trubnit',

još onako cila koncentrirana na vožnju!"

I nije bitno što živi u istom gradu,

bitno je da je danas 

zapečatila 

dosadašnje poglavlje

i otvorila vlastito.

Bravo, Miaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!

Za SVE što si napravila do sada - moj duboki naklon.

                                                               tvoja mama