OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

09. 10. 2016.

Šum borova i miris pečene tuke apsolutno čine subotu

Subota je u mom domu,
u mom životu, ovom novom.
Bauljala sam zadnjih tjedana tim istim životom.
Mislim, bauljam još, nisam stala.
Zapravo, nisam nikad manje stajala.
Konstantno sam u nekim zadacima.
Većina mi je obveza,
a ostatak sama kreiram,
k'o iz rukava.
Ono kada si toliko napetih struna,
da ne govorimo o nervima i osjetilima sada,
da se ne smiješ zaustaviti.

Fwd sve to, 
rekli smo da je osvanula subota.
Sunčano vrijeme zamijenilo je šezdeset i drugi put južinu,
u svega nekoliko dana.
Odvezla sam sebe novim autom 
boje koja mi pristaje,
onamo gdje dugo nisam zalazila.
Kupovala sam u nekadašnjem kvartu,
gdje smo imali kuću
opasanu zidovima španjolskog stila.
Natrpavši prtljažnik,
sama od sebe sam krenula,
prema moru.
Trebala sam prozračiti misli, 
sinuse, 
uho u kojemu mi je pronađen pauk prije dva dana,
srce, 
dušu, 
kosu užarenu od feniranja.
Zbog ovog zadnjeg poteza,
jasno da sam sada malo kao prehlađena.
No, ta ludost uvijek nadjača zrelu razumnost...

Upijala sam s uzvisine 
svoj nekadašnji kućni pogled,
s nešto nižeg nivoa,
uopće ne zbog ikakvog evociranja uspomena,
jer ja sam svoje uspomene vrlo jasno uvijek pohranila,
bez ostatka.
Samo zbog ljepote koja regenerira.
Toliko modrine,
 toliko sjaja, 
toliko energije,
toliko moći
u svemu što je bilo ispod mene,
dok sam stajala na 'komandnom mostu',
slušala cvrčke koji će vjerojatno cijelu zimu pjevati
u skladu s klimatskim promjenama,
slušala šum valova
koji su dopirali do mene,
gore visoko
i prije nego sam im prišla.
Bila sam tamo sama,
praktičnije odjevena od Catherine
i bez Heathcliffa na obzoru.

Kada sam puno poslije 
ošamućena stigla kući,
smijala sam se sama sa sobom,
priređujući ručak za četvero.
Nakon jutarnjeg mediteranskog vjetrenja,
ja sam 'kulerski' priredila ručak 
karakterističan za sjeverni dio 
naše zemlje,
činilo se kao da sam na snimanju neke emisije,
a ne u stvarnom životu,
dok u japankama 
u sunčanom domu 
poslujem.
Prežgana juhica, purica s mlincima, dinstani kiseli kupus 
i zamotala sam tren štrudlu od jabuka.

Kuća je mirisala na Božić,
a ljudi oko stola 
bespoštedno su me hvalili 
i uuuummmmmuhali 
i jeli kao termiti.

Gledala sam ih, 
nenametljivo, 
praveći se da ih
 normalno gledam
i u skladu s razgovorom,
a u biti sam shvatila 
koliko me ispunjava 
njihovo uživanje,
punili su mi opasno ispražnjene baterije.

Ovo je vrijeme obiteljskih rođendana
i sutra pohodim jedan, bliski.

Kasni je sat,
polako završava dan,
moj uvijek s jednakom mišlju.
Volim te.

2 komentara:

  1. Ja bi u Split...na materi ručak:-(

    OdgovoriIzbriši
  2. A možeš i na moj!!! Željno te čekam, draga Iva <3

    OdgovoriIzbriši

link within

Related Posts with Thumbnails