Izložba

kinect portraits - MIKE PELLETIER

Kutijica za snove

Moje je lijevo stopalo 

jučer imalo frontalni sudar sa zidom,

dok sam trčala po kući. 

Tako da poprilično teško hodam

 s ljubičastocrnim malim prstom,

koji zbilja loše izgleda.

Večeras ću zato "posnifati" 

divotne, sretne, spokojne, slatke, obećavajuće snove

iz kutijice koja mi je danas stigla 

iz daleke Australije

i zaspavati čvrsto kao 

zadovoljna beba 

u tropskoj Havani.

Buenas noches!

Besplatna reklama: Antisresna bojanka za odrasle

Neki dan sam boravila u knjižari trgovačkog centra "Joker" 

i upala mi je u oko bojanka za odrasle, 

koja na nov način oslobađa stresa. 

Sad mi je žao da je nisam kupila. 

Mislim da ću popodne po nju (ima ih više vrsta) i po bojice. 

Radujem se unaprijed zaboravljenom mirisu bojica.

Naime, danas mi je to spomenula prijateljica koja živi u Australiji 

i podsjetila me na viđeno, 

objavljenim videom na Facebooku (zadnje klikanje na ovom postu). 

Svi posežu za svačim, od lijekova, pa do raznoraznih tehnika otpuštanja stresa, 

a ovo se čini zabavnim i jeftinijim od mnogih ostalih tehnika. 

Probajte.

KLIKNI OVDJE

KLIKNI OVDJE - "POSLOVNI DNEVNIK"

KLIKNI OVDJE - "OTVORENI RADIO"

KLIKNI OVDJE - "ŠIBENSKI PORTAL"  

KLIKNI OVDJE - "HUFFPOST ARTS & CULTURE" - ODGLEDAJTE VIDEO

Oženjene muškarce vikendom proguta zemljina utroba

via HERE

Vikend je.

Vikendom nestaju oženjeni ljubavnici.

Pojede ih mrak.

Proguta ih brak.

Njihova sveta dužnost ih posveti.

Srećom, vikend kratko traje, pa izdrže.

Jasno govorim samo o podskupini nesretnika!

Postoje i divni brakovi i sretna oženjena skupina - znam to dobro!

No, ovog sam tjedna spontano nazočila prizoru

jednog iz skupine nesretnika, 

a čiju dugogodišnju vanbračnu ljubav poznajem.

I nakon tog kratkometražnog filma 
koji se odvio pred mojim očima,

malo sam pomnije promotrila oko sebe.

Da, vikendom ispare svi oni koji su vezani bračnim zavjetom.

Vikendom, inače živahna scena, bude opustošena.

Supružnici nestaju s nje.

Povlače se na ona mjesta koja su rezervirana za obitelji.

Obiteljske plaže, 
obiteljski brodovi, 
obiteljske vikendice, 
obiteljske seoske kuće, 
obiteljski otočki vrtovi, 
obiteljski ručkovi, 
obiteljsko blejanje u televiziju, 
obiteljsko ležanje na kauču s mobilnim telefonom koji tobože zaboravljen 
tužno leži na klub-stoliću niti metar udaljenosti od njihove dlakave ruke, 
utišanog zvuka, 
niti zvoni, 
niti svijetli, 
niti vibrira, 
mrtav, 
mrtav.

I u vrijeme dok sam čitala "Volite li brahmsa?" gdje Saganova mučno opisuje 
usamljene vikende ili blagdane, 
onih koje nisu zakonite, 
žalila sam te jadne žene, 
koje zbog ljubavi plaćaju visoku cijenu.

No, to se promijenilo.

Promijenilo se u doba serije
 "Sex and the City", 
kada su se i na našim područjima 
žene udružile, uredile, 
uz pokliče 'ko nam što može, vidi nas, moćne li smo',
 pa osmislile tzv. 'ženske večeri'. 
Zasuti smo fotografijama 
nekako previše brojnih 
ženskih izlazaka. 
Iz nekog spašavanja, 
iz nekog odgovora na muška sportska popodneva i večeri, 
iz nekog očaja, 
iz nastojanja da možda i svako zlo bude za neko dobro, 
to je postao masovni trend. 
I od tada ja više ne žalim 
u onolikoj mjeri 
nezakonite pratilje, 
koliko nesretno oženjene likove.

Jer, nije im uopće lako bivstvovati 
tim pustim vikendima 
u kućicama svojim,
izigravati relativno sretnu glavu obitelji, 
baviti se nositeljicama svojeg prezimena,
potomcima 
i mnogobrojnom rodbinom 
ili zajedničkim prijateljima,
niti odsutno se odmarati, kada uhvate time out, 
unutar poznatih zidova, 
unutar poznatih kulisa,
 na poznatoj posteljini, 
uz poznati miris hrane, 
na poznatoj adresi na koju se vraćaju automatski i bez razmišljanja...
sve potpuno jednako kao što su radili
 dok su živjeli 
na roditeljskoj adresi,
samo ih umjesto majke dočekuje
i brine o njihovom moralu, jelu, rublju
žena koju su oženili
i oplodili u cilju produljenja ljudske vrste.

Mislim na svih njih danas, zadnji dan vikenda.

Mislim koliko im je lakše da je sutra ponedjeljak,
ukoliko nisu nesretnici na godišnjem odmoru.

Mislim kolikima proleti glavom 
ideja 
o preuzimanju života u svoje ruke,
o konačnom prekidanju farse
i o sramnoj vlastitoj ulozi slabića 
koji nije kadar promijeniti licemjeran život,
koliko god se 
u lucidnim momentima 
ljutio na sebe 
jer se bijedno krije 'iza djece vlastite'.

Ne mislim na njih zgražajući se, 
mislim na njih s toplinom 
i žao mi je cijele te uboge čete.

Ovo nisam napisala iz vlastitih pobuda.
Ovo nije moja vrsta priče.
Samo sam se kratko osvrnula na nešto o čemu bih mogla puno opširnije.
Žena sam koja se više puta razvodila
i istupala iz brakova koji su 
nažalost 
prestali biti 
ono što sam silno željela 
kada sam 'davala ruku svoju'.
Dvostruka sam majka.
Hrabro sam mijenjala vlastiti život i kada se to činilo nemogućim...
(a, puuuno sam žensko.)

Ako imate morsku kuću...

via HERE

Dakle, ako se vaš dom nalazi na bilo kakvoj obali

ili ako samo volite živjeti u tako uređenom domu 

cijele godine,

jer vam to naprosto

 čini dobro,

možda zatrebate tepih..?

Znam gdje ćete pronaći odgovarajući!

click HERE 

Ako vam je preskupo, teško nabavljivo i slično - pribavite sebi tkalački stan 

i izradite ga sami!

Možda vam i jedan Jack Nicholson ušeta u boksericama - namig !

Za one koji me osobno poznaju

Nije zgorega još jednom pripomenuti da blog nikako nije moj dnevnik i da postovi nisu potpuni odraz mene tog trena. Blog mi služi da se negdje instant i ukratko ispraznim ili da podijelim veselje ili da hinim dobro raspoloženje i sebe trenutačno pridignem ili da stres iskrcam iz sebe. Stoga, ne prosuđujte me prema postovima, koji nisu nimalo lažni, ali nikad se ne zna koji je motiv iza toga. 

Imajte savršeni početak vikenda!

Van Gogh, 1887

Moj ovoljetni BOHO stil

Dokono jedući ledenu lubenicu 

ovog vrelog ljetnog popodneva,

sušim kosu, pijuckam kavu i vodu prepunu ledenih kocki, 

ispisujem svoje misli bosim stopalima po toplim terakota pločicama 

i slušam odličnu pjesmu

čiji je producent moj mladi prijatelj

kojeg jako volim:

click HERE

Michael Buble & Blake Shelton

Čovjek koji stoji zdesna meni

Stajala sam pred omiljenom Wyethovom slikom, 

čiji poster sam za dušu svoju bila kupila u MoMA.

'Christina's World' se nalazi iznad jednog 

od moja dva radna stola, onog u sklopu spvaće sobe.

Tog sam popodneva stajala pred slikom,

pokazujući je Čovjeku.

Od tog dana,

svaki bogovetni put 

kada mi se pogled dotakne nje,

samo me na jedno podsjeća.

Na osjećaj kad je Čovjek stao uz moj desni bok!

Na enormnu ljubav.

Na snažnu bliskost među nama.

Na bespogovornu pripadnost.

Na ponos i ushit koje izaziva u meni.

Na sreću koja mi struji od tjemena do pete.

Na jedinu istinu gdje nam je pravo mjesto.

Na drhtaj intuicije kako samo on mora biti tu

i da onda ništa drugo nije 

ni važno, ni bitno, ni nužno.

Na riječ 'zauvijek'.

Srsi su mi prolazili tijelom silnom silinom.

Nikada nisam bila svjesnija nečije blizine na takav način.

Pečatirana njime, govorila sam o Christini,

samo automatski izgovarajući riječi

i ponešto gestikulirajući rukama valjda,

jer sam sva bila obuzeta unutrašnjim doživljajima 

tog bića čiju sam toplinu osjećala 

kao da smo s neke druge planete.

Da, on je savršeno izvedena točka na 'i',

koja me ostavlja bez daha,

jer sam ja to 'i'.

Čovjek koji stoji meni zdesna,

upotpunio me savršeno.

Kako jedna jakna zagrli svih

sina

prijateljicu

sestru

mamu

UOP