Oženjene muškarce vikendom proguta zemljina utroba

via HERE

Vikend je.

Vikendom nestaju oženjeni ljubavnici.

Pojede ih mrak.

Proguta ih brak.

Njihova sveta dužnost ih posveti.

Srećom, vikend kratko traje, pa izdrže.

Jasno govorim samo o podskupini nesretnika!

Postoje i divni brakovi i sretna oženjena skupina - znam to dobro!

No, ovog sam tjedna spontano nazočila prizoru

jednog iz skupine nesretnika, 

a čiju dugogodišnju vanbračnu ljubav poznajem.

I nakon tog kratkometražnog filma 
koji se odvio pred mojim očima,

malo sam pomnije promotrila oko sebe.

Da, vikendom ispare svi oni koji su vezani bračnim zavjetom.

Vikendom, inače živahna scena, bude opustošena.

Supružnici nestaju s nje.

Povlače se na ona mjesta koja su rezervirana za obitelji.

Obiteljske plaže, 
obiteljski brodovi, 
obiteljske vikendice, 
obiteljske seoske kuće, 
obiteljski otočki vrtovi, 
obiteljski ručkovi, 
obiteljsko blejanje u televiziju, 
obiteljsko ležanje na kauču s mobilnim telefonom koji tobože zaboravljen 
tužno leži na klub-stoliću niti metar udaljenosti od njihove dlakave ruke, 
utišanog zvuka, 
niti zvoni, 
niti svijetli, 
niti vibrira, 
mrtav, 
mrtav.

I u vrijeme dok sam čitala "Volite li brahmsa?" gdje Saganova mučno opisuje 
usamljene vikende ili blagdane, 
onih koje nisu zakonite, 
žalila sam te jadne žene, 
koje zbog ljubavi plaćaju visoku cijenu.

No, to se promijenilo.

Promijenilo se u doba serije
 "Sex and the City", 
kada su se i na našim područjima 
žene udružile, uredile, 
uz pokliče 'ko nam što može, vidi nas, moćne li smo',
 pa osmislile tzv. 'ženske večeri'. 
Zasuti smo fotografijama 
nekako previše brojnih 
ženskih izlazaka. 
Iz nekog spašavanja, 
iz nekog odgovora na muška sportska popodneva i večeri, 
iz nekog očaja, 
iz nastojanja da možda i svako zlo bude za neko dobro, 
to je postao masovni trend. 
I od tada ja više ne žalim 
u onolikoj mjeri 
nezakonite pratilje, 
koliko nesretno oženjene likove.

Jer, nije im uopće lako bivstvovati 
tim pustim vikendima 
u kućicama svojim,
izigravati relativno sretnu glavu obitelji, 
baviti se nositeljicama svojeg prezimena,
potomcima 
i mnogobrojnom rodbinom 
ili zajedničkim prijateljima,
niti odsutno se odmarati, kada uhvate time out, 
unutar poznatih zidova, 
unutar poznatih kulisa,
 na poznatoj posteljini, 
uz poznati miris hrane, 
na poznatoj adresi na koju se vraćaju automatski i bez razmišljanja...
sve potpuno jednako kao što su radili
 dok su živjeli 
na roditeljskoj adresi,
samo ih umjesto majke dočekuje
i brine o njihovom moralu, jelu, rublju
žena koju su oženili
i oplodili u cilju produljenja ljudske vrste.

Mislim na svih njih danas, zadnji dan vikenda.

Mislim koliko im je lakše da je sutra ponedjeljak,
ukoliko nisu nesretnici na godišnjem odmoru.

Mislim kolikima proleti glavom 
ideja 
o preuzimanju života u svoje ruke,
o konačnom prekidanju farse
i o sramnoj vlastitoj ulozi slabića 
koji nije kadar promijeniti licemjeran život,
koliko god se 
u lucidnim momentima 
ljutio na sebe 
jer se bijedno krije 'iza djece vlastite'.

Ne mislim na njih zgražajući se, 
mislim na njih s toplinom 
i žao mi je cijele te uboge čete.

Ovo nisam napisala iz vlastitih pobuda.
Ovo nije moja vrsta priče.
Samo sam se kratko osvrnula na nešto o čemu bih mogla puno opširnije.
Žena sam koja se više puta razvodila
i istupala iz brakova koji su 
nažalost 
prestali biti 
ono što sam silno željela 
kada sam 'davala ruku svoju'.
Dvostruka sam majka.
Hrabro sam mijenjala vlastiti život i kada se to činilo nemogućim...
(a, puuuno sam žensko.)