Najbitnija vještina. Još uvijek ste na vrijeme. Uz zrnce pameti.

via beautiful - rustic.meets.vintage

Zateknemo se u nebrojeno prizora dnevno.
Bilo da sudjelujemo aktivno, bilo da smo promatrači.
Onima koje resi sposobnost uočavanja i instant registriranja detalja,
ostanu zabilježene scene, 
uhvaćene emocije u letu, 
jednostavna ljepota, 
značajne sitnice, boje, pogled, dodir, nečiji osmijeh, 
predmet ili okus koji nas podsjeti 
na bezbrižnost rezerviranu za djetinjstvo...
sve ono što nas oplemenjuje 
i radi čega postajemo sve kompletniji, 
bolji sebi i drugima.
Onima koji žive po inerciji, usput zadovoljavajući 
'štreberski' ili 'kampanjski' društvena očekivanja,
promakne svašta, 
osim dobro složenih odjevnih kombinacija koje uoče, 
modnih cipela u izlogu, 
konflikta na koji se naoštrimo do ludila,
tračeva koji ih posredno uzrujaju, a da to i ne znaju... 
ali i poslovni trenuci koji istinabog donose novce za taj isti život, 
ali su - nevažni, prolazni, i za dvije godine ili prije, 
postaju - zaboravljeni, jednostavno odrađeni.
I godinama im se tako talože raznorazne stvari,
uskladištava se sve što je, zapravo, nebitno za njihov život,
mic po mic odživljavaju svoje godine 
kao predstavu za publiku za koju misle da je važna.
A, nije.
I naoko sve izgleda - baš dobro.
Život teče li ga teče i zbrajaju se doživljaji,
koji se pretaču u uspomene,
a nisu ni svjesni da su nekako - tuđe i bezvezne.
To im prekasno sine.
Ili nikada ne sine (ali to je samo kod podskupine).
I tada zna čovjeku biti žao, jako žao...
Dobro je preduhitriti žaljenje, ono koje možemo.
Dobro je sebe opomenuti,
kad odlepršamo u zonu koja nije življenje vlastitog života u svojoj punini,
a neminovno nas svako toliko ponese,
da se tada vratimo... sebi.
Ne treba poduzimati istočnjačke tehnike,
ne treba biti Potjeh,
ne treba činiti 'mirakule' (rekao bi jedan od Muževa),
treba samo obožavati svoj život
onakav kakav jest (jer je naš)
i ispuniti se ljubavlju 
i željom da ga budemo svjesni,
pa ga živjeti fenomenalno, svjetski, najbolje moguće.
Nekada nas neke sasvim male, malešne sitnice čine presretnima.
I ako bahato i jetko i nadmeno i 'prokleto moderno'
prokomentiramo kako su sve to gluposti,
brzo se sjetimo da uopće nije trendovski glumiti nedodirljivog,
da smo samo od krvi i mesa,
s ogromnim, toplim, dobrim i ranjivim srcem u sebi,
a ne lik iz kulerske serije,
koji bi trebao zadiviti 'prisutne'.
Pa, zadivimo sebe (i druge, ako se baš ono mora)
umijećem genijalnog življenja života!