Eid Mubarak

via HERE

Što se smije, a što ne smije na dan izbora? Kuhanje je dozvoljeno.

Svatko se drži svoga.

Nacija je angažirana u nervozi 

oko rezultat izbora, 

premda već sasvim lijepo sviknuti 

na tu aktivnost,

blaže je nerviranje i interes

kod običnog puka 

nego inače,

dade se primijetiti.

Ja sam prilično ravnodušna,

jer što god bilo da bilo,

neće se,

nažalost,

krucijalno razlikovati

od dosadašnjeg stanja u državi.

Dio stanovnika u priobalju,

usrdno se 

ovih dana

molio nebesima,

da opa'nu vrućine

i sruči se spasonosna kiša,

u čemu se uspjeli,

pa upravo lije gusta kiša,

sazdana od krupnih kapi,

koje bole kada ti 

čujno padnu 

na tjeme.

A ja, ja sam skuhala prefini ručak.

I uživala u njemu s obitelji.

Pri tome nema nikakvih 

posebnih iznenađenja,

ZNA SE da će biti dobro.

Pogačice od kelja su 

aaaaah, savršene.

Ali, savršene!

Isplati ih se napraviti.

Kelj na nov način.

Elegantan.

Sofisticirani okus.

Čista petica!

- RECEPT -

Večer je.

Grmljavina i pljusak spasonosno hlade 

uzavrela čela onih koji pred televizorima

psuju, navijaju, snebivaju se i iščekuju 

rezultate glasovanja.

Ja ne psujem.

Digla sam svoje čelo

i kročim smjelo

prema krevetu,

čvrsto stiščući knjigu.

Večeras neću posegnuti za 

'rainy mood' 

na mobilnom telefonu

da me uspava,

večeras imam to 'live'.

Bar smo se za nešto izborili,

a nismo izvodili primitivni ples prizivanja kiše.

Rekla bih da smo ipaaaaak - sposobni.

Laku noć, svečani narode.

Adaptirana repriza iz 2014 - Živimo li mi život ili život živi nas!?!

Tekst koji služi kao 'reminder'.

Bolje napisati 'podsjetnik' ovako,

nego da me netko ne razumije:)

Obogaćen slikama jednog divnog nedavnog ručka.

Zato što je ovo tekst koji ćete 

radije pročitati kad budete odmarali

poslije finog objedovanja,

bez obzira u kojem se dijelu dana odvijalo.

Umjesto u letu,

što god preletali.

fotografije iz doma 

Denisa Martinovića

Ponekad otkrijemo postojanje 

'tajnog vrta',

onog o kojem smo snivali,

za kojeg smo mislili da je 
izmišljotina iz bajki,

koje nas iznenadi, 
zatekne nespremne, 
ostavi bez daha 

i po nekoliko puta uzastopce.

Protrljamo oči, saberemo se 
i shvatimo da ne sanjamo,

nađemo se u čudu, 

pitajući se "što sad",

mahom nenavikli na takva iznenađenja.

Najintrigantnija su vrata 
'tajnog vrta'

pred koja nas je neka sila dovela

ili je riječ o 
sreći..!?

Vrata tajnog vrta najvjerojatnije nisu 
lako dostupna,

sigurno su obrasla 

i komplicirano okovana 
pomalo zastrašujućom ogradom 

za koju nam treba, jasno - ključ.

Kovano željezo je zahrđalo,

a kako ne upotrebljavamo inače zaštitne rukavice,

nego od dodatne opreme imamo jedino 
mobilne telefone,

opet se čudom čudimo.

Do slučajno otkrivenih tajnih vrata 

ne dolazi se u društvu.

Tamo stigneš sam, 

što znači da nikoga ne možeš 
priupitati za savjet,

a ni guglanjem ne nailaziš na 
mapu, uputu, pojašnjenje,

odjednom se moraš potpuno (!) samostalno 
snaći, odlučiti, djelovati...

sve na što, uglavnom - nismo naviknuti.

Osjetimo se ogoljeni, ali i nekako 
važni,

kako se odavno nismo ćutili.

Nastojimo prizvati onu 
vrstu hrabrosti 

ostavljenu u djetinjstvu,

jer se radi o specifičnoj podvrsti 

koja je svojstvena 
neopterećenoj dobi života.

Odjednom nam pofali odvažnost, 

deformirana stečenim kalkuliranjima 

koje smo odrastanjem sebi 
nakalemili na glavu.

Uzbuđenje i intuitivnu inicjativu 
lako nam je ugušio

 'praktičan razum odraslog čovjeka',

nazovimo to tako...

Posramimo se pitanja koje nam
 prostruji mislima

'što bi netko drugi uradio na mom mjestu',

shvaćajući da nismo dosljedni sebi

i da vrlo vjerojatno 
uredno i dresirano 

ispunjavamo  
društvena 
očekivanja.

Vrata su primamljiva, 

neodoljivo nas vuku da ih 
otvorimo... 
razvalimo ako treba,

jer smo nekako sigurni 
kako nismo 
slučajno pronašli 

svoj tajni vrt.

Pogubili smo strpljenje, 
životno potpomognuti 

razvojem moderne tehnologije,

kojom sve instant imamo 
odmah i sad.

Izgubili smo čistotu 
unutar svog bića, 

zaključujući da je svijet prebrutalan 
da bismo zadržavali i najmanju mrvicu 
tog iskonskog u nama.

Prilagođeni surovoj stvarnosti u kojoj 
stvaramo, borimo se, opstajemo, 

privređujemo za potomke i bla, bla, bla... 

nemamo vremena 
'trivijalno' promisliti 

da li smo sebe 
možda 
putem pogubili,

u obavljanju realnosti.

Da se razumijemo,
samo se povlašteni zateknu pred 
takvim 'vratima'.

Veći dio povlaštenih, 
odustane 

zbog otpora ili straha koji osjete,

jer su se odavno 'stopili s masom',

pa se takvi okrenu na peti 

i odu natrag u svoj život 

na koji su navikli

i lijevom rukom ga obavljaju,

bez previše 
nada, očekivanja i iznenađenja.

Manji dio povlaštenih, 
ipak ostane,

 pa razmisli, 

zatitrale duše.

Veći dio ovakvih povlaštenih, 
nakon početnog poleta,

ipak 'kida nalijevo', 

tamo 
'gdje im je mjesto bilo i do sada'.

Svega nekoliko njih bude spremno da ne dade petama vjetra.

Samo najhrabriji i najpraviji 

i bez ključa, 
razvale vrata i zakorače,

ne očekujući orden,

članak u novinama,

novčanu nagradu,

pozdrave režiji, slušateljima i svima koji ih znaju.

Oni jedini žive svoj život radi sebe.

***

Uz pričicu za četvrtak,

hedonistički se nahranite,

primijetite sve i svakoga 

oko sebe,

dišite smirenije i dublje,

ne zaboravite prokleti smješak.

I razmislite u kojoj ste skupini - vi.

"Informacija o standardima kvalitete i sigurnosti u zdravstvu u EU"

Ovo je moj krevet.

Prilegla sam.

Odmaram sada.

I sabirem dojmove.

Samo jednu stvar želim:

Neka me netko odvede iz ove države, konačno!

Nadam se da će moji vapaji biti prepoznati i uslišani,

na bilo koji način.

Kao što Cetinski umire sto puta dnevno,

mi se svi sablažnjavamo isto toliko puta

u raznoraznim segmentima života.

I onda ogrubimo, osnažimo, očeličimo,

istovremeno utrenirani

na čuda - neopazice nam se to desi.

U bivšoj je državi postojala 

ta nevjerojatna vježba NNNI

(Ništa Nas Ne smije Iznenaditi),

sada nema potrebe za organiziranom vježbom,

mi to sve, onako - u hodu!

I tako, baš sve abnormalno,

nama je potpuno normalno.

Oni maštovitiji,

dodaju svemu okvir 

egzotičnog, 

folklornog, 

autohtonog, 

duhovitog.

Meni se ne da više uljepšavati ništa.

Samo da odselim jednom,

navježbala sam se i sada mogu spremna u svijet.

Danas sam imala situaciju.

Odvezla sam se na jedan - zahvat.

Bojala sam se k'o pas.

Nisam životno ugrožena,

ali straše se svi takvih stvari,

pa i ja, koja se uvijek 

pogrešno 

doimam neustrašiva.

U jednom trenutku sam 

prekrivena zelenom plahtom 

u besprijekorno steriliziranoj ordinaciji.

Oko mene genijalna Ginekologica u kirurškoj opravi,

ispod koje izviruju upadljive "Fabio" retro sandale

koje samo ona i Sarah Jessica Parker mogu imati

pri takvom poslu,

i mediteranski lijepa sestra koja joj asistira.

Ginekologica, 

(bez brige, inače znam kako se pravilno kaže!)

priča ono što me može opustiti,

o zgodnim, krupnim i naočitim muškim ginekolozima

u njezinom matičnom gradu

i duhovitim crticama iz mladih dana.

Hvala joj i na tome i na svemu.

(dotične retro sandale)

U drugom trenutku sam

hopsnula, 

stručno zapakirana, 

sa stola

i nakon odahnuća,

brrrzo na zadatak,

s punim rukama.

Srećom da živimo u civiliziranim EU uvjetima, huuuh.

Bilo bi teško da smo u nekoj 'lijevoj' zemljici,

ono zaostaloj.

Ovako sam elegantno odložila 

ispod 'šoferšajbe'

uputnicu za patologiju,

a onda sam pomaknula čašu 

s dopola popijenom kavom

i na njezino mjesto, 

iznad mjenjača,

ukotvila plastičnu prozirnu posudu,

s uredno napisanim mojim imenom i datumom na vrhu.

Unutra su se ljuljuškali u tekućini moji uzorci

koje sam hitro trebala odvoziti 

na patologiju.

Jer važni uzorci nestaju,

greške su doživljene,

jedina je sigurnost da pacijent sam odnese,

i ostale najčudesnije priče,

koje su dovele do ovog 

'one man band-a'.

Zgodno je što vozim,

pa ne trebam kao one jadnice 

koje nemaju automobil,

trčati na autobus,

te isti čekati cca pola sata

i onda na nogama se truckati do bolnice.

Ovako, fino, kao prava gospođa iz EU,

smjestim svoje uzorke za analizu,

nastojeći ih ne gledati,

kako mi ne bi pozlilo,

pažljivo sjednem,

zatomim neugodu koju malko osjećam

i sugestivno smanjim drhtanje nogu,

još od straha.

Kao svaka prava ženska,

provjerim izgled u retrovizor 

i maestralno se odvezem do 

Kliničkog zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju,

smještenog u blizini onkološkog odjela

i gomile pogrebnih poduzeća.

Tamo, u blizini goleme, tužne, ozbiljne, 

socijalističke zgrade,

shvatim da nemam gdje parkirati.

Nema veze, stisnut ću vozilo uza zid 

tik kraj nekog oronulog ulaza

i uz hrpe zelene prljave posteljine 

na ogromnim zahrđalim kolicima,

ionako nema žive duše nigdje.

Zabranjeno je parkiranje tu,

ali druga opcija je da priuštim sebi 

duuuugu šetnju u okrugu bolnice

na jarkom suncu.

Biram zabranjeno!

Niti sedam minuta nakon što sam bila gotova,

odnosno otkrivena ispod zelene plahte

i otkada je prestalo zveckanje instrumenata,

ja već gipkošću ruske gimnastičarke,

preskačem jelenjim skokom 

iz sjedećeg položaja

sa vozačevog na suvozačevo mjesto,

kao da se razgibavam za efektnu špagu

kojom ću okončati nastup varijetetske prirode.

Pih, kao da je to nešto!

Nakon što sam svladala najveći broj stepenica u okrugu bolnice,

na čijem bi lupkanju pozavidjeli i akteri kultne serije "Otpisani",

uronim u mračni mrak,

najtišu tišinu

i umalo žustro uđem u obdukcijsku salu.

Brzo se korigiram

i odnesem posudu, uputnicu i sebe

još jedan kat poviše.

Nakon što sam našla nekoga tko će zaprimiti

doneseno,

odslušam ljubaznu sestru:

"Ovo je broj na koji ćete zvati 

za desetak dana,

je li vam gotovo.

Ali, gdje vi živite?

Jeste li iz Splita?

Odlično, onda vam neće teško biti 

da DOŠETATE do nas,

jer kako nas je jako malo,

ne stignemo se ni na telefon javiti."

Gestapovskim filmskim odzvanjanjem 

sišla sam niz monumentalno stepenište,

uvježbala još jednom špagu,

čvrsto zasjela 

i odvezla se što dalje.

Sve do mesnice, po govedinu za juhu,

da 'pridigne' mene i moje mlade ukućane.

Nije baš bilo sexy birati meso,

nakon ove priče,

ali, ja sam iz generacije 

koja je još vidjela 

vježbanje za NNNI,

pa mi je nešto od toga valjda ušlo u uho,

te sam spremna za sve i svašta.

A i flert eye contact s ljubaznim mesarom

mi je ublažio muke.

Možda mi je samo malko žao,

što nisam stigla još pošišati travnjak 

pred odjelom patologije,

ofarbati aulu 

i eventualno pripremiti za analizu 

ono što sam osobno dostavila.

Ma, kakav osjećaj...ne da mi se uspoređivati s ničim.

Je li ovo ovako samo kod nas!?!

No, sve je iza mene.

A i nije ništa strašno.

Samo sam odigrala tren 

scenu iz Kusturičinog filma, 

recimo to tako.

(fotografije s terena)

You asked for it!

Dugo nisam imala vremena

za "Moj salon za durenje",

što je u stvari jako dobro,

jer blog je i nastao zbog potrebe 

da imam ispušni ventil,

dignem vlastito raspoloženje, 

popunim predahe,

onemogućim loše faze...

pa sam sve to napravila i drugima!

Cijelo to vrijeme

nisam samo sjedila i gledala u nebesa,

kada će mi sreća s njih pasti,

već sam aktivno prihvaćala sve događaje

mog uvijek dinamičnog života.

Prekinula sam bila pisanje 

"Pričica s putovanja",

koje ću ubacivati tu i tamo,

jer Australija je moj favorit,

ali u međuvremenu sam  

skoknula i do Švedske,

pa jednom ću možda sve stići,

a možda i neću.

I to nije nepristojno kazati,

podvedimo to pod 

šarmantno.

Toliko mi je ljudi pisalo i govorilo, 

pitalo me,

čak i molilo da ponovno otvorim blog.

Iskreno sam dirnuta baš svaki put ! ! !

Eto, mada mi je i danas jedna dama 

kazala kako se nada 

da ću s početkom jeseni 

otvoriti Salon,

otpuhati prašinu

i uveseljavati njezina jutra

koja živi u jednom čuvenom gradu.

recimo istinu o tome 

kada sam ovu odluku donijela:

jučer! ! !

- Gdje? 

- U ginekologa.

- Nije li to... groteskno?

- Nije.

- Dok si bila na stolu?

- Nakon pregleda, 

dok sam gledala 

tri pikantna lančića

koji su se sjajuckali

oko ginekološkog gležnja 

izvirujući ispod kirurških hlača.

- OMG... gay?

- Ginekolog je žena.

- Voliš što imaš ženskog ginekologa?

- Ne, puno više volim muške, 

ali ona je stvarno fantastična.

- Pa, kako te potaknula?

- Žena koja me savršeno detaljno poznaje, jel',

naredila mi je da pokrenem blog koji obožava,

ponavljajući to i pred osobljem, kasnije.

- Stroga neka osoba?

- Ni slučajno, 

žena svira gitaru, 

pravi slike od sušenog cvijeća,

Vodenjak je,

nosi nakit oko članka,

brižna je majka

i ima nježnu, a odlučnu ruku,
zaboga, osoba ispred koje se odmah skidam,

dovoljno!?!

Hvala svima koji su me dozivali natrag!

A, puno vas je.

I vraćam se na vaša pisma, toliko puta.

Znači mi svako slovo i svaka riječ.

Salon za durenje je sve, samo ne fikcija.

Čak i fizički postoji upravo takav.

A baš sve što napišem - istina je.

Kako sam inače!?!

Vrlo dobro, hvala.

Na današnji dan sam se jednom udala.

Cin cin!