"Informacija o standardima kvalitete i sigurnosti u zdravstvu u EU"

Ovo je moj krevet.

Prilegla sam.

Odmaram sada.

I sabirem dojmove.

Samo jednu stvar želim:

Neka me netko odvede iz ove države, konačno!

Nadam se da će moji vapaji biti prepoznati i uslišani,

na bilo koji način.

Kao što Cetinski umire sto puta dnevno,

mi se svi sablažnjavamo isto toliko puta

u raznoraznim segmentima života.

I onda ogrubimo, osnažimo, očeličimo,

istovremeno utrenirani

na čuda - neopazice nam se to desi.

U bivšoj je državi postojala 

ta nevjerojatna vježba NNNI

(Ništa Nas Ne smije Iznenaditi),

sada nema potrebe za organiziranom vježbom,

mi to sve, onako - u hodu!

I tako, baš sve abnormalno,

nama je potpuno normalno.

Oni maštovitiji,

dodaju svemu okvir 

egzotičnog, 

folklornog, 

autohtonog, 

duhovitog.

Meni se ne da više uljepšavati ništa.

Samo da odselim jednom,

navježbala sam se i sada mogu spremna u svijet.

Danas sam imala situaciju.

Odvezla sam se na jedan - zahvat.

Bojala sam se k'o pas.

Nisam životno ugrožena,

ali straše se svi takvih stvari,

pa i ja, koja se uvijek 

pogrešno 

doimam neustrašiva.

U jednom trenutku sam 

prekrivena zelenom plahtom 

u besprijekorno steriliziranoj ordinaciji.

Oko mene genijalna Ginekologica u kirurškoj opravi,

ispod koje izviruju upadljive "Fabio" retro sandale

koje samo ona i Sarah Jessica Parker mogu imati

pri takvom poslu,

i mediteranski lijepa sestra koja joj asistira.

Ginekologica, 

(bez brige, inače znam kako se pravilno kaže!)

priča ono što me može opustiti,

o zgodnim, krupnim i naočitim muškim ginekolozima

u njezinom matičnom gradu

i duhovitim crticama iz mladih dana.

Hvala joj i na tome i na svemu.

(dotične retro sandale)

U drugom trenutku sam

hopsnula, 

stručno zapakirana, 

sa stola

i nakon odahnuća,

brrrzo na zadatak,

s punim rukama.

Srećom da živimo u civiliziranim EU uvjetima, huuuh.

Bilo bi teško da smo u nekoj 'lijevoj' zemljici,

ono zaostaloj.

Ovako sam elegantno odložila 

ispod 'šoferšajbe'

uputnicu za patologiju,

a onda sam pomaknula čašu 

s dopola popijenom kavom

i na njezino mjesto, 

iznad mjenjača,

ukotvila plastičnu prozirnu posudu,

s uredno napisanim mojim imenom i datumom na vrhu.

Unutra su se ljuljuškali u tekućini moji uzorci

koje sam hitro trebala odvoziti 

na patologiju.

Jer važni uzorci nestaju,

greške su doživljene,

jedina je sigurnost da pacijent sam odnese,

i ostale najčudesnije priče,

koje su dovele do ovog 

'one man band-a'.

Zgodno je što vozim,

pa ne trebam kao one jadnice 

koje nemaju automobil,

trčati na autobus,

te isti čekati cca pola sata

i onda na nogama se truckati do bolnice.

Ovako, fino, kao prava gospođa iz EU,

smjestim svoje uzorke za analizu,

nastojeći ih ne gledati,

kako mi ne bi pozlilo,

pažljivo sjednem,

zatomim neugodu koju malko osjećam

i sugestivno smanjim drhtanje nogu,

još od straha.

Kao svaka prava ženska,

provjerim izgled u retrovizor 

i maestralno se odvezem do 

Kliničkog zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju,

smještenog u blizini onkološkog odjela

i gomile pogrebnih poduzeća.

Tamo, u blizini goleme, tužne, ozbiljne, 

socijalističke zgrade,

shvatim da nemam gdje parkirati.

Nema veze, stisnut ću vozilo uza zid 

tik kraj nekog oronulog ulaza

i uz hrpe zelene prljave posteljine 

na ogromnim zahrđalim kolicima,

ionako nema žive duše nigdje.

Zabranjeno je parkiranje tu,

ali druga opcija je da priuštim sebi 

duuuugu šetnju u okrugu bolnice

na jarkom suncu.

Biram zabranjeno!

Niti sedam minuta nakon što sam bila gotova,

odnosno otkrivena ispod zelene plahte

i otkada je prestalo zveckanje instrumenata,

ja već gipkošću ruske gimnastičarke,

preskačem jelenjim skokom 

iz sjedećeg položaja

sa vozačevog na suvozačevo mjesto,

kao da se razgibavam za efektnu špagu

kojom ću okončati nastup varijetetske prirode.

Pih, kao da je to nešto!

Nakon što sam svladala najveći broj stepenica u okrugu bolnice,

na čijem bi lupkanju pozavidjeli i akteri kultne serije "Otpisani",

uronim u mračni mrak,

najtišu tišinu

i umalo žustro uđem u obdukcijsku salu.

Brzo se korigiram

i odnesem posudu, uputnicu i sebe

još jedan kat poviše.

Nakon što sam našla nekoga tko će zaprimiti

doneseno,

odslušam ljubaznu sestru:

"Ovo je broj na koji ćete zvati 

za desetak dana,

je li vam gotovo.

Ali, gdje vi živite?

Jeste li iz Splita?

Odlično, onda vam neće teško biti 

da DOŠETATE do nas,

jer kako nas je jako malo,

ne stignemo se ni na telefon javiti."

Gestapovskim filmskim odzvanjanjem 

sišla sam niz monumentalno stepenište,

uvježbala još jednom špagu,

čvrsto zasjela 

i odvezla se što dalje.

Sve do mesnice, po govedinu za juhu,

da 'pridigne' mene i moje mlade ukućane.

Nije baš bilo sexy birati meso,

nakon ove priče,

ali, ja sam iz generacije 

koja je još vidjela 

vježbanje za NNNI,

pa mi je nešto od toga valjda ušlo u uho,

te sam spremna za sve i svašta.

A i flert eye contact s ljubaznim mesarom

mi je ublažio muke.

Možda mi je samo malko žao,

što nisam stigla još pošišati travnjak 

pred odjelom patologije,

ofarbati aulu 

i eventualno pripremiti za analizu 

ono što sam osobno dostavila.

Ma, kakav osjećaj...ne da mi se uspoređivati s ničim.

Je li ovo ovako samo kod nas!?!

No, sve je iza mene.

A i nije ništa strašno.

Samo sam odigrala tren 

scenu iz Kusturičinog filma, 

recimo to tako.

(fotografije s terena)