Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

06. 09. 2016.

"Informacija o standardima kvalitete i sigurnosti u zdravstvu u EU"

Ovo je moj krevet.
Prilegla sam.
Odmaram sada.
I sabirem dojmove.

Samo jednu stvar želim:
Neka me netko odvede iz ove države, konačno!

Nadam se da će moji vapaji biti prepoznati i uslišani,
na bilo koji način.
Kao što Cetinski umire sto puta dnevno,
mi se svi sablažnjavamo isto toliko puta
u raznoraznim segmentima života.
I onda ogrubimo, osnažimo, očeličimo,
istovremeno utrenirani
na čuda - neopazice nam se to desi.
U bivšoj je državi postojala 
ta nevjerojatna vježba NNNI
(Ništa Nas Ne smije Iznenaditi),
sada nema potrebe za organiziranom vježbom,
mi to sve, onako - u hodu!
I tako, baš sve abnormalno,
nama je potpuno normalno.
Oni maštovitiji,
dodaju svemu okvir 
egzotičnog, 
folklornog, 
autohtonog, 
duhovitog.
Meni se ne da više uljepšavati ništa.
Samo da odselim jednom,
navježbala sam se i sada mogu spremna u svijet.
Danas sam imala situaciju.

Odvezla sam se na jedan - zahvat.
Bojala sam se k'o pas.
Nisam životno ugrožena,
ali straše se svi takvih stvari,
pa i ja, koja se uvijek 
pogrešno 
doimam neustrašiva.

U jednom trenutku sam 
prekrivena zelenom plahtom 
u besprijekorno steriliziranoj ordinaciji.
Oko mene genijalna Ginekologica u kirurškoj opravi,
ispod koje izviruju upadljive "Fabio" retro sandale
koje samo ona i Sarah Jessica Parker mogu imati
pri takvom poslu,
i mediteranski lijepa sestra koja joj asistira.
Ginekologica, 
(bez brige, inače znam kako se pravilno kaže!)
priča ono što me može opustiti,
o zgodnim, krupnim i naočitim muškim ginekolozima
u njezinom matičnom gradu
i duhovitim crticama iz mladih dana.
Hvala joj i na tome i na svemu.
(dotične retro sandale)

U drugom trenutku sam
hopsnula, 
stručno zapakirana, 
sa stola
i nakon odahnuća,
brrrzo na zadatak,
s punim rukama.

Srećom da živimo u civiliziranim EU uvjetima, huuuh.
Bilo bi teško da smo u nekoj 'lijevoj' zemljici,
ono zaostaloj.
Ovako sam elegantno odložila 
ispod 'šoferšajbe'
uputnicu za patologiju,
a onda sam pomaknula čašu 
s dopola popijenom kavom
i na njezino mjesto, 
iznad mjenjača,
ukotvila plastičnu prozirnu posudu,
s uredno napisanim mojim imenom i datumom na vrhu.
Unutra su se ljuljuškali u tekućini moji uzorci
koje sam hitro trebala odvoziti 
na patologiju.
Jer važni uzorci nestaju,
greške su doživljene,
jedina je sigurnost da pacijent sam odnese,
i ostale najčudesnije priče,
koje su dovele do ovog 
'one man band-a'.

Zgodno je što vozim,
pa ne trebam kao one jadnice 
koje nemaju automobil,
trčati na autobus,
te isti čekati cca pola sata
i onda na nogama se truckati do bolnice.
Ovako, fino, kao prava gospođa iz EU,
smjestim svoje uzorke za analizu,
nastojeći ih ne gledati,
kako mi ne bi pozlilo,
pažljivo sjednem,
zatomim neugodu koju malko osjećam
i sugestivno smanjim drhtanje nogu,
još od straha.
Kao svaka prava ženska,
provjerim izgled u retrovizor 
i maestralno se odvezem do 
Kliničkog zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju,
smještenog u blizini onkološkog odjela
i gomile pogrebnih poduzeća.

Tamo, u blizini goleme, tužne, ozbiljne, 
socijalističke zgrade,
shvatim da nemam gdje parkirati.
Nema veze, stisnut ću vozilo uza zid 
tik kraj nekog oronulog ulaza
i uz hrpe zelene prljave posteljine 
na ogromnim zahrđalim kolicima,
ionako nema žive duše nigdje.
Zabranjeno je parkiranje tu,
ali druga opcija je da priuštim sebi 
duuuugu šetnju u okrugu bolnice
na jarkom suncu.
Biram zabranjeno!

Niti sedam minuta nakon što sam bila gotova,
odnosno otkrivena ispod zelene plahte
i otkada je prestalo zveckanje instrumenata,
ja već gipkošću ruske gimnastičarke,
preskačem jelenjim skokom 
iz sjedećeg položaja
sa vozačevog na suvozačevo mjesto,
kao da se razgibavam za efektnu špagu
kojom ću okončati nastup varijetetske prirode.
Pih, kao da je to nešto!

Nakon što sam svladala najveći broj stepenica u okrugu bolnice,
na čijem bi lupkanju pozavidjeli i akteri kultne serije "Otpisani",
uronim u mračni mrak,
najtišu tišinu
i umalo žustro uđem u obdukcijsku salu.
Brzo se korigiram
i odnesem posudu, uputnicu i sebe
još jedan kat poviše.

Nakon što sam našla nekoga tko će zaprimiti
doneseno,
odslušam ljubaznu sestru:
"Ovo je broj na koji ćete zvati 
za desetak dana,
je li vam gotovo.
Ali, gdje vi živite?
Jeste li iz Splita?
Odlično, onda vam neće teško biti 
da DOŠETATE do nas,
jer kako nas je jako malo,
ne stignemo se ni na telefon javiti."

Gestapovskim filmskim odzvanjanjem 
sišla sam niz monumentalno stepenište,
uvježbala još jednom špagu,
čvrsto zasjela 
i odvezla se što dalje.

Sve do mesnice, po govedinu za juhu,
da 'pridigne' mene i moje mlade ukućane.
Nije baš bilo sexy birati meso,
nakon ove priče,
ali, ja sam iz generacije 
koja je još vidjela 
vježbanje za NNNI,
pa mi je nešto od toga valjda ušlo u uho,
te sam spremna za sve i svašta.
A i flert eye contact s ljubaznim mesarom
mi je ublažio muke.

Možda mi je samo malko žao,
što nisam stigla još pošišati travnjak 
pred odjelom patologije,
ofarbati aulu 
i eventualno pripremiti za analizu 
ono što sam osobno dostavila.

Ma, kakav osjećaj...ne da mi se uspoređivati s ničim.
Je li ovo ovako samo kod nas!?!

No, sve je iza mene.
A i nije ništa strašno.
Samo sam odigrala tren 
scenu iz Kusturičinog filma, 
recimo to tako.
(fotografije s terena)

2 komentara:

  1. NNI je jos uvijek moja postapalica kad mi kazu"o sto si se skockala"a ja nato NNI pa ko kuzi,kuzi..interesantna ste vi zena Rea!

    OdgovoriIzbriši
  2. Dosta se ljudi sjeća NNNI-ja:) i ozbiljnih akcija kojima su morali svi pristupiti, makar za vrijeme radnog vremena, u kostimićima skakali kroz prozor na "trampulin" koji drže vatrogasci ili toboganom se u najlonkama otklizali s drugog kata! Nenadmašno je to bilo, hahahah! Odlično prikazano u filmu "Nešto između"!
    Hvala na komplimentu, lijepa Žarka!

    OdgovoriIzbriši

link within

Related Posts with Thumbnails