na neuobičajeniji način prošetati uzduž i poprijeko.
Nadam se da ću je posjetiti u dogledno vrijeme,
privlačno je do besvijesti.
I prekrasno... Uz prikladnu muziku vršim sortiranje svojih misli, koje nisu više u maniri tetrisa brze, guste, nerazvrstane i konstantne i zadane scenarijem, nego sam uvela red, nastojeći biti ekspeditivna, ispravna i dobra. Radujte se petku, svi kojima on itekako znači!
Postoje i divni brakovi i sretna oženjena skupina - znam to dobro!
No, ovog sam tjedna spontano nazočila prizoru
jednog iz skupine nesretnika,
a čiju dugogodišnju vanbračnu ljubav poznajem.
I nakon tog kratkometražnog filma koji se odvio pred mojim očima,
malo sam pomnije promotrila oko sebe.
Da, vikendom ispare svi oni koji su vezani bračnim zavjetom.
Vikendom, inače živahna scena, bude opustošena.
Supružnici nestaju s nje.
Povlače se na ona mjesta koja su rezervirana za obitelji.
Obiteljske plaže, obiteljski brodovi, obiteljske vikendice, obiteljske seoske kuće, obiteljski otočki vrtovi, obiteljski ručkovi, obiteljsko blejanje u televiziju, obiteljsko ležanje na kauču s mobilnim telefonom koji tobože zaboravljen tužno leži na klub-stoliću niti metar udaljenosti od njihove dlakave ruke, utišanog zvuka, niti zvoni, niti svijetli, niti vibrira, mrtav, mrtav. I u vrijeme dok sam čitala "Volite li brahmsa?" gdje Saganova mučno opisuje usamljene vikende ili blagdane, onih koje nisu zakonite, žalila sam te jadne žene, koje zbog ljubavi plaćaju visoku cijenu. No, to se promijenilo. Promijenilo se u doba serije "Sex and the City", kada su se i na našim područjima žene udružile, uredile, uz pokliče 'ko nam što može, vidi nas, moćne li smo', pa osmislile tzv. 'ženske večeri'. Zasuti smo fotografijama nekako previše brojnih ženskih izlazaka. Iz nekog spašavanja, iz nekog odgovora na muška sportska popodneva i večeri, iz nekog očaja, iz nastojanja da možda i svako zlo bude za neko dobro, to je postao masovni trend. I od tada ja više ne žalim u onolikoj mjeri nezakonite pratilje, koliko nesretno oženjene likove.
Jer, nije im uopće lako bivstvovati tim pustim vikendima u kućicama svojim, izigravati relativno sretnu glavu obitelji, baviti se nositeljicama svojeg prezimena, potomcima i mnogobrojnom rodbinom ili zajedničkim prijateljima, niti odsutno se odmarati, kada uhvate time out, unutar poznatih zidova, unutar poznatih kulisa, na poznatoj posteljini, uz poznati miris hrane, na poznatoj adresi na koju se vraćaju automatski i bez razmišljanja... sve potpuno jednako kao što su radili dok su živjeli na roditeljskoj adresi, samo ih umjesto majke dočekuje i brine o njihovom moralu, jelu, rublju žena koju su oženili i oplodili u cilju produljenja ljudske vrste. Mislim na svih njih danas, zadnji dan vikenda. Mislim koliko im je lakše da je sutra ponedjeljak, ukoliko nisu nesretnici na godišnjem odmoru. Mislim kolikima proleti glavom ideja o preuzimanju života u svoje ruke, o konačnom prekidanju farse i o sramnoj vlastitoj ulozi slabića koji nije kadar promijeniti licemjeran život, koliko god se u lucidnim momentima ljutio na sebe jer se bijedno krije 'iza djece vlastite'. Ne mislim na njih zgražajući se, mislim na njih s toplinom i žao mi je cijele te uboge čete. Ovo nisam napisala iz vlastitih pobuda. Ovo nije moja vrsta priče. Samo sam se kratko osvrnula na nešto o čemu bih mogla puno opširnije. Žena sam koja se više puta razvodila i istupala iz brakova koji su nažalost prestali biti ono što sam silno željela kada sam 'davala ruku svoju'. Dvostruka sam majka. Hrabro sam mijenjala vlastiti život i kada se to činilo nemogućim... (a, puuuno sam žensko.)
