TURCI I PARTIZANI PRED SPLITOM
AUTOR TEKSTA: Boris Dežulović
Izvor: N1/Ivo Cagalj/PIXSELL
Kako se neka država računa ozbiljnom?
Postoje za to razni indeksi i indikatori, testovi, formule i
brojni primjeri. Ozbiljna je država, recimo, ona koja ima razrađen sustav
socijalne zaštite slabijih i nemoćnih građana, ili ona u kojoj svaki manji
gradić ima kino i knjižaru. Ili, štajaznam, ona koja subvencionira život u
svojim udaljenijim i nepristupačnijim dijelovima. Definicija ozbiljne države
mijenja se, a očekivanja spuštaju što je neka država neozbiljnija. Za Republiku
Hrvatsku, na primjer, ozbiljna je država već ona u kojoj golemi požar s planine
siđe u drugi grad u zemlji i zahvati rubne kvartove, dođe do zgrada,
trafostanica i benzinskih pumpi, a ne moraju ga gasiti sami građani, stanari
nebodera i navijači lokalnog nogometnog kluba. Za Republiku Hrvatsku, ozbiljna
je država ona koja za takve situacije – požar dakle u drugom gradu u zemlji -
ima razrađen sustav, opremljenu vatrogasnu službu i dobro organiziranu vojsku.
Postoje tako razni indeksi i indikatori, testovi i formule,
postoji bezbroj primjera koje pokazuju obeshrabrujuću neozbiljnost i potpunu
disfunkcionalnost slavne hrvatske države, ali malo koji bio je tako ekstreman
kao prizor iz njene povijesti od nedjelje, 17. srpnja oko osme ure navečer, kad
je vatrena stihija nošena snažnim vjetrom s obronaka Mosora sišla u Split,
zatvorila prilazne ceste i stala nadirati u gradske kvartove Kilu i Mejaše: u
trenutku kad je predsjednik Vlade Andrej Plenković u središnjem Dnevniku udobno
zavaljen u stilsku fotelju govorio kako će, „ako bude potrebno, biti poslana i
dodatna pomoć“ – upadljivim naglašavanjem „sredine turističke sezone“ jasno
adresirajući svoju državničku brigu - stanari POS-ovih nebodera na Kili, na
ulazu u Split, sami su razvlačili crijeva iz hidranata u svojim portunima, pa
uz pomoć pripadnika Torcide gasili divovske plamene jezike što su im došli do
samih zgrada.
Taj prizor, eto – u kojemu, ponavljam, katastrofalni požar
hara u drugom gradu u državi, a gase ga sami stanari zgrada, kojima onda u
pomoć priskaču navijači lokalnog nogometnog kluba – potpuno je ogolio upravo
veličanstveni besmisao hrvatske države kao servisa hrvatskih građana. Letvica
očekivanja nije spuštena nisko, već je na samom tlu: ako od države ne očekujete
da vam nađe posao, izliječi bolesno dijete ili ponudi zaštitu od gramzivih
bankara, očekujete barem, jebemumater, da vam ugasi divovski požar pred
zgradom. Ili da to uradi barem u drugom gradu u zemlji.
Više, naime, nije riječ o tome da od države očekujete dobar,
lijep, ispunjen i dostojanstven život, već – kako bih rekao - sam život. Goli
život, bilo kakav. Osnovne vitalne funkcije.
Provjera ozbiljnosti hrvatske države izvedena je pri tom u
gotovo laboratorijski kontroliranim uvjetima. Sedamnaesti srpnja aritmetička je
sredina ljeta, ozbiljna kiša nije pala mjesec dana, zemlja je ugrijana na
trideset i kusur Celzija, i ona poslovična „borova šuma, makija i nisko
raslinje“ suhi su kao parafinske šibice. Nakon što je tako pripremljen teren,
Dalmacijom je stala puhati snažna bura. Danima. Suho raslinje i borovina na
planinskim padinama točno na trasi jakih bura, usred ekstremno vrelog i suhog
ljeta, idealni su, upravo laboratorijski uvjeti za katastrofalni požar.
Onda je, ne biste vjerovali, planuo katastrofalni požar.
Kako je provjera ozbiljnosti hrvatske države izvođena u laboratorijskim
uvjetima, požar nije planuo u nekoj zagorskoj vukojebini iza sedam gora, niti
na nekom pučinskom otoku, već nadomak velikog grada, pače drugog grada u
državi. Cijelu noć požar je tako nošen burom divljao okolnim selima i došao do
Žrnovnice, nadomak Splitu. Onda je cijeli dan nošen burom divljao oko prigradskih
naselja i predvečer stigao do predgrađa. Onda je navečer ušao u sam grad.
Ništa, shvatili ste, nemoguće i nevjerojatno. Nije se na
Mosoru aktivirao deset hiljada godina uspavani vulkan, nije na Tugare i
Žrnovnicu pao asteroid veličine poljudskog stadiona, nije s Klisa na Split
iznenada navalila osmanlijska konjica pod zapovjedništvom strašnog Murat-bega,
niti su se padinama Mosora iznebuha „sa svih strana“ spustile „čete partizana“.
Samo je po snažnoj buri usred vrućeg i suhog srpnja planula vatra. Prirodna
katastrofa neočekivana po prilici kao da je usred zime pao snijeg u Lici. Ili
da je, štajaznam, usred proljeća na županijskim izborima u Dalmaciji pobijedio
HDZ.
Nije pri tom – laboratorijski su uvjeti precizno uređena
stvar - požar u gradu buknuo iznenada, nije iz čista mira eksplodirao deponij
na Karepovcu, niti je srpska avijacija podmuklo, bez objave rata, zasula Split
napalm bombama. Više od dvadeset sati ognjena je stihija, svakakva osim
neshvatljiva i neočekivana, nošena planinskom burom harala klancem podno
Mosora, od Tugara i Srinjina preko Žrnovnice, više od dvadeset sati vatra je
tako jasno i predvidljivo nadirala prema Splitu, i svejedno su nakon punih
dvadeset sati stanari POS-ovih nebodera na Kili sami razvlačili crijeva iz
kućnih hidranata i gasili požar. Svejedno su, nakon cijele noći i cijelog dana
nacionalne drame, pripadnici Torcide morali spašavati trafostanicu Vrboran na
Kili.
Ne dakle u Lici. Ne na Lastovu. Ne nadomak Splitu. Već u
samom gradu. U gradskom kvartu.
Što su radili vatrogasci? Glupo, ali dobro pitanje.
Iscrpljeni i polumrtvi vatrogasci gasili su požar tamo gdje su mogli, točno
onako kako i onoliko koliko su uopće mogli. U prastarim „tamićima“ i
„dajcevima“ koji ni u Južnom Sudanu više ne bi prošli tehnički pregled, bez
običnih jebenih naprtnjača i brentača za brojne dobrovoljce što su požurili na
požarište, vatrogasci su zapravo tek pomagali samoorganiziranim građanima.
Cijeli dan u realnom smo vremenu slušali očajničke vapaje vatrogasaca preko
društvenih mreža, pozive za pomoć i podršku, a kad se napokon oglasio, premijer
Plenković obećao je „poslati dodatnu pomoć ako bude potrebno“.
„Ako bude potrebno“?! Gdje je uopće bio predsjednik Vlade?
Glupo, ali dobro pitanje? Ne: samo glupo. Premijer je u palači Hrvatske televizije
na Prisavlju svečano obilježavao prvu godišnjicu svog mandata, i katastrofalni
požar za njega je bio samo incident u protokolu, diverzija pomno pripremljenog
intervjua, nešto poput mušice u studiju, taman između pitanja o izboru sudaca
Ustavnog suda i korekcijama cijena struje.
Gdje su bili ostali ministri, gdje su bili ministar
unutrašnjih poslova i ministar obrane? Dobro, ali glupo pitanje. Pola kabineta,
uključujući ministra unutarnjih poslova, taman se Vladinim avionom vratilo s
finala Wimbledona, pa editirajući kod kuće fotografije za Instagram zabrinuto
copćalo jezicima vidjevši na internetu da je u Splitu izgleda gadan požar. A
ministar obrane stigao je na požarište u Žrnovnicu samo zato što se tamo u
plamenom obruču zatekla raketna baza Hrvatske vojske, pa plačnim glasom
zahvaljivao vatrogascima, iako je – uzgred budi rečeno – golemi atomski bunker
s projektilima, ukopan sedamdeset metara pod zemljom, te nedjelje bio zapravo
jedini posve siguran objekt na cijelom širem području grada. Sve da je požar
zahvatio vojnu bazu u Žrnovnici i tamo bjesnio mjesec dana, šteta ne bi bila
veća nego da je u bazi izgorjela jedna zalutala ovca.
Konačno, kad je već spominjemo, gdje je bila vojska? Vojska
je, nema nikakvog valjanog razloga da ne budemo zločesti, bila u Afganistanu.
Kad su konačno nakon dvadesetak sati plamenog terora podignute Oružane snage –
ako pedesetak zbunjenih klinaca nije preuzetno nazivati Oružanim snagama – oni
su stigli tek zamijeniti Torcidu.
Tako je, eto, izgledala provjera ozbiljnosti hrvatske države
u laboratorijskim uvjetima. Potpuna nepripremljenost, neopremljenost i
neorganiziranost, kaos, nered, panika i stihija, ekstremnim su primjerom
pokazali kako građani od Republike Hrvatske ne trebaju očekivati baš i
apsolutno ništa. Jednako kako se samoorganiziraju i udružuju kad ih banke
deložiraju iz stanova, ili kad im djeci treba skupa operacija, građani su
prepušteni sami sebi i kad im šumski požar dođe do gradskih kvartova. Priznao
je to, na koncu, i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković, stigavši na sastanak
kriznog štaba sutradan ujutro, taman i nepogrešivo kad je sve već bilo gotovo.
„Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“,
mrtav hladan izjavio je premijer, dodavši kako je „ovo postalo atraktivno jer
je sam Split u pitanju“. Pa cijela poanta „ovoga“ – kako se po novome službeno
zove najveća prirodna katastrofa u novijoj povijesti Splita - jest u tome što
je „u pitanju“ Split, drugi grad u državi, a ne, štajaznam, Sveti Josip kraj
Bednje, s tri stanovnika službeno najmanje naselje u Hrvatskoj! A premijer nas
umiruje kako „ovo“ ne bi bilo jednako tako „atraktivno“ da je vatra stigla,
rečemo, do nebodera u rubnim kvartovima bednjanskog Svetog Josipa.
Ovako, ispalo je pomalo i „atraktivno“, ali je zato „sustav
reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“. Što svakako valja i treći put
ponoviti, za one među vama kojima se na trenutak učinilo kako je premijer -
nakon što su građani sami spašavali nebodere i trafostanice - rekao da je
sustav reagirao onako kako je trebao. Dakle, citiram: „Sustav je reagirao
upravo onako kako je trebao reagirati.“
Dobro je, naime, nakon svega znati da su kaos, nered, panika
i vatrena stihija službeni politički sustav i ustavni poredak Republike
Hrvatske. Svakako, dobro je to znati prije nego nas u jesen, u gotovo
laboratorijski kontroliranim uvjetima, iznenade oluje, bujice, poplave i
izvanredni parlamentarni izbori.
photos by DAMIRA KALAJZIC
