Uz završetak dana kod nas, uz obiteljsko objedovanje lijevo i rano jutro desno dolje

Živim u starinskom stanu visokih plafona.

Kako bih promijenila žarulju 

nebu pod oblake,

nisu mi dovoljne zgodne Ikeine 

male drvene ljestve,

moram svakako dovući 

one zidarske,

metalne, 

što šuškaju 

i drmaju se 

pri penjanju.

Popnem se tako pod plafon,

pa siđem 

osloniti stakleni balon 

i istrošenu žarulju,

pa se opet popnem 
pod zamišljene oblake,

vrti mi se od niskog tlaka,

južine,

nerava,

čega li.

Onda ponovno siđem 

po kutiju za alat

mornarskoplave boje,

s puno pretinaca,

da uzmem kombinirke,

jedne od tri mogućih.

Onda se opet uspentramo,

vrtoglavica i ja,

zajedno.

Pridržavajući se lijevom rukom za plafon,

desnom nježno odvijem, 

mumljajući uspavanku,

ne bi li mi glatko sve išlo,

odnosno da odvratim misli od mantanja,

uz komade koji padaju

 izgoreno grlo žarulje, 

koje je zape(k)lo.

Tada opet siđem,

po novu žarulju.

Mračna je sredina dana,

jer su tmasti oblaci nasjeli

neelegantno

i nepoticajno

na grad.

I na moju punđu

na vrhu glave.

Sada se popnem ponovno 

zidarskim ljestvama

do Sv. Petra.

Instaliram novu žarulju.

Pa onda opet siđem.

Ne, nisam poludjela! ! !

Nego nema nijedne 

instrumentarke 

u podnožju ljestvi.

Ni tehničara.

Ni žive duše.

Uzmem opranu staklenu kuglu,

pa se opet cirkuski,

čak paradnim kretnjama,

jer se sprdam sama sa sobom,

još jednom uspnem,

ovog puta se smijem sama sebi,

pa nestane donekle i vrtoglavica

ili mi je skočio tlak,

pa se sve izbalansiralo u meni.

Iz pukog štosa 

siđem 

još jednom,

uzmem mobitel

i uspnem se akrobatski zavidnim stilom

natrag u oblake,

samo da bi se sebi narugala

i fotografirala 

'a peek-a-boo view' iza ugla,

pa ispod sebe

pripremu popodnevne posjete,

netipične 'apple pie',

koju sam brzinski zamutila,

čisto da zamiriše na jabuke i cimet.

U ime Thanksgiving Day-a!

Jerbo sam bila usvojila taj običaj,

udajom za Amerikanca,

pa i nakon njega to zadržala

kao podsjetnik

da treba biti zahvalan na koječemu.

I ja zbilja jesam.

Nekad i na bezazlenim stvarima.

Puno.

Svak tko je imao dane

kada je bio zahvalan

već i za hranu na stolu za djecu,

nikako ne može biti iskvaren 

kasnijim raskošnim životom

koji je, ah, tako odmarajući...

ali i ne zaboravlja nikada

osnovnu zahvalnost,

onu vezanu za manje lijepe uspomene,

pune brige i vratolomija,

koje razviju čudesnu kreativnost

i zbog kojih postaneš čarobnica,

pogotovo ako si u to doba bila

jako mlaaada majka

malešne dječice....

Ovo je prva godina da nisam 

na stolu imala bakanalije,

gospođu Tuku

i baš sve što uz nju ide,

onako origigi dobro ukomponirano,

ali, šira obitelj je kazala da je zauzeta

obvezama djece

i svojim poslovima.

Nisam bila žalosna.

No, tada sam odustala 

i od ideje 

da prijatelji sjede

oko stola,

jer sam promislila,

da možda postoji razlog 

da ove godine 

taj običaj ne bude 

tipično proslavljen.

Uvijek sve ima svoj razlog.

Ponekad ga treba poštovati.

Za žensku 'ćakulu'

i za miris doma,

ispekla sam pitu, onako...

Dok sam spremala zidarske ljestve,

koje mi idu na živce,

promislila sam kako postoji velika razlika

između mene i recimo moje matere i kćeri.

One bi osjećale radost i ponos 

nakon obavljenog 'muškog' posla,

a ja to ne osjećam.

Samo sam odahnula da se to obavilo.

Znam da se činim 

kao ona koja spada u 'one'

ili u one koje trebaju batlera.

Ali to nije istina.

Ja isto mogu

i što je najgore,

radim sve 'muške' poslove,

ali se s tim ne oduševljavam,

nego mi to silno ide na nerve!

Kod mene je i u tome jasna granica između dva spola.

I kad obavljam poslove iz skupine 'jačih'.

Uh.........

Happy Thanksgiving 💓