Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

24. 11. 2016.

Uz završetak dana kod nas, uz obiteljsko objedovanje lijevo i rano jutro desno dolje


Živim u starinskom stanu visokih plafona.
Kako bih promijenila žarulju 
nebu pod oblake,
nisu mi dovoljne zgodne Ikeine 
male drvene ljestve,
moram svakako dovući 
one zidarske,
metalne, 
što šuškaju 
i drmaju se 
pri penjanju.
Popnem se tako pod plafon,
pa siđem 
osloniti stakleni balon 
i istrošenu žarulju,
pa se opet popnem 
pod zamišljene oblake,
vrti mi se od niskog tlaka,
južine,
nerava,
čega li.
Onda ponovno siđem 
po kutiju za alat
mornarskoplave boje,
s puno pretinaca,
da uzmem kombinirke,
jedne od tri mogućih.
Onda se opet uspentramo,
vrtoglavica i ja,
zajedno.
Pridržavajući se lijevom rukom za plafon,
desnom nježno odvijem, 
mumljajući uspavanku,
ne bi li mi glatko sve išlo,
odnosno da odvratim misli od mantanja,
uz komade koji padaju
 izgoreno grlo žarulje, 
koje je zape(k)lo.
Tada opet siđem,
po novu žarulju.
Mračna je sredina dana,
jer su tmasti oblaci nasjeli
neelegantno
i nepoticajno
na grad.
I na moju punđu
na vrhu glave.
Sada se popnem ponovno 
zidarskim ljestvama
do Sv. Petra.
Instaliram novu žarulju.
Pa onda opet siđem.
Ne, nisam poludjela! ! !
Nego nema nijedne 
instrumentarke 
u podnožju ljestvi.
Ni tehničara.
Ni žive duše.
Uzmem opranu staklenu kuglu,
pa se opet cirkuski,
čak paradnim kretnjama,
jer se sprdam sama sa sobom,
još jednom uspnem,
ovog puta se smijem sama sebi,
pa nestane donekle i vrtoglavica
ili mi je skočio tlak,
pa se sve izbalansiralo u meni.
Iz pukog štosa 
siđem 
još jednom,
uzmem mobitel
i uspnem se akrobatski zavidnim stilom
natrag u oblake,
samo da bi se sebi narugala
i fotografirala 
'a peek-a-boo view' iza ugla,
pa ispod sebe
pripremu popodnevne posjete,
netipične 'apple pie',
koju sam brzinski zamutila,
čisto da zamiriše na jabuke i cimet.
U ime Thanksgiving Day-a!
Jerbo sam bila usvojila taj običaj,
udajom za Amerikanca,
pa i nakon njega to zadržala
kao podsjetnik
da treba biti zahvalan na koječemu.
I ja zbilja jesam.
Nekad i na bezazlenim stvarima.
Puno.
Svak tko je imao dane
kada je bio zahvalan
već i za hranu na stolu za djecu,
nikako ne može biti iskvaren 
kasnijim raskošnim životom
koji je, ah, tako odmarajući...
ali i ne zaboravlja nikada
osnovnu zahvalnost,
onu vezanu za manje lijepe uspomene,
pune brige i vratolomija,
koje razviju čudesnu kreativnost
i zbog kojih postaneš čarobnica,
pogotovo ako si u to doba bila
jako mlaaada majka
malešne dječice....
Ovo je prva godina da nisam 
na stolu imala bakanalije,
gospođu Tuku
i baš sve što uz nju ide,
onako origigi dobro ukomponirano,
ali, šira obitelj je kazala da je zauzeta
obvezama djece
i svojim poslovima.
Nisam bila žalosna.
No, tada sam odustala 
i od ideje 
da prijatelji sjede
oko stola,
jer sam promislila,
da možda postoji razlog 
da ove godine 
taj običaj ne bude 
tipično proslavljen.
Uvijek sve ima svoj razlog.
Ponekad ga treba poštovati.
Za žensku 'ćakulu'
i za miris doma,
ispekla sam pitu, onako...
Dok sam spremala zidarske ljestve,
koje mi idu na živce,
promislila sam kako postoji velika razlika
između mene i recimo moje matere i kćeri.
One bi osjećale radost i ponos 
nakon obavljenog 'muškog' posla,
a ja to ne osjećam.
Samo sam odahnula da se to obavilo.
Znam da se činim 
kao ona koja spada u 'one'
ili u one koje trebaju batlera.
Ali to nije istina.
Ja isto mogu
i što je najgore,
radim sve 'muške' poslove,
ali se s tim ne oduševljavam,
nego mi to silno ide na nerve!
Kod mene je i u tome jasna granica između dva spola.
I kad obavljam poslove iz skupine 'jačih'.
Uh.........
Happy Thanksgiving 💓

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails