Trenutak nas dijagnosticira

Samo da pitam prvo,

jesmo li mi jedini na svijetu 

kod kojih je još uvijek 

skroz normalno 

bivše dječje piđamice 

prekrojiti u krpe!?! 

Mislim da jesmo.

DOBAR DAN!

Ovo je isječak iz "Fanny och Alexander" Ingmara Bergmana.

Na 0:53 počinje-  Trenutak.

Bacite oko.

Koji sad Trenutak?

Jednostavan, 

koji nama 

u premodernoj svakodnevnici 

postaje 

nepoznat.

Enormna šteta.

Svi oni koji ga, 

nekim čudom poznaju, 

sretnici su.

I svima njima drugi, 

oni osviješteni, napredni, moderni, 

odnosno u skladu s vremenom, 

prokomenitraju eventualno uočen Trenutak

 s otrcanim:

"Joooj, tebe, uvijek ćeš ostati dijete..."

To kažu s malim snebivanjem i smijehom, 

onako površno.

Pod njihovim pogledom pretvaraš se

u zaigranog klauna veseljaka.

Koji mooožda i puno toga ne razumije.

Ili se nije razvio do kraja.

Dakako, u njihovim očima.

Osiromašeni su ti 

usklađeni pojedinci.

Držim da će se i ovo s Trenutkom

 polako vraćati u modu,

kao i kuhanje,

ali i kao odlasci na Tibet

nove terapije,

i treninzi 

povratka sebi,

oslobađanja od stresa,

micanja menađerskih bolesti,

traženja sebstva,

ispunjavanje nagle ispraznosti,

preslagivanje ljestvice vrijednosti.

Mi smo kao velevažno 

NADIŠLI Trenutke.

Jer preskačemo nebitno zbog napretka?

I nemamo vremena.

A vrijeme je novac.

I ovo i ono.

The Trenuci nisu nužno vezani uz dosadu, uopće.

Konačno, šteta je da postoji dosada 

kod određene grupacije,

ali, oni koji nisu 'isprazni' 

ne poznaju tu kategoriju,

kao i oni prezaposleni kako bi uopće preživjeli

i koji nemaju vremena 

ni promisliti kako se osjećaju.

Uzimam neku sredinu.

Govorim o onima, 
a znatan ih je broj,

koji ipak 

stignu razmišljati 

u pauzama života,

makar i na mali tren.

Uvijek kažem kako se mi, 

odrasli, 

u jednom trenu počnemo 

'igrati na odrasle'.

Na 3,4 sada postajemo

drukčiji.

Odrasli!

Time se odbacuju, 

potpuno nepravedno i nezdravo,

momenti koji spadaju 

u 'bezbrižno doba'.

Kao da se tako mora.

Kao da je to nepisano pravilo.

Ali i brzina i način života,

kao i hm, razvoj tehnologije

nas u tome podupiru.

Smijem se sada

u ovo oblačno subotnje jutro

blago i s dragošću, 

ne podrugljivo, 

niti s visine,

 da se razumijemo.

Koliko često 

i da li uopće,

uhvatite sebe da 

kao Alexander Ekdahl na 0:53,

u nekom svom trenutku,

u nekom životnom prizoru,

zastanete 

i promatrate nešto

što nije od životne važnosti...?

Nešto sitno.

Nešto nebitno.

Ali vama uočljivo.

Nije važno 

je li to neka ljepota,

je li to nešto što vas asocira na nešto,

je li to nešto što do sada niste još uočili,

je li to nešto što vas baš iskreno zanima,

a nije vezano uz 

zaradu,

plaćanje,

politiku,

pravno pitanje,

nabavku nužno potrebne stvari,

uspoređivanje s drugima,

obiteljske razmirice,

tiho nadmetanje,

pokušaj da dostignete i vi pažljivo aranžirani instagramski život drugih,

i ostalo.

Koliko ima u dnu vas 

onog čistog, prirodnog interesa 

za nešto što nije 

aktualno,

 (a, k vragu sve,  morate biti informirani i 'in')...

Da ne nabrajam, 

jer mi zbog oblaka 

koji su mi sjeli na čelo,

ne pada sve što bi trebalo

 na pamet 

i nisam nabistrija ove subote.

Divno je osjetiti da niste posve isprani 

modernim dobom

i svime što ono donosi 

u svoj svojoj

 naprednosti i brzini.

Divno je i kada pokušate, 

makar evocirati taj iskonski interes 

iz odživljenog tzv. bezbrižnog doba.

(Koristi li se još ovo 'tzv', čini mi se da je demode, nebitno.)

Ako imate Trenutke, spašeni ste!

Ako uhvatite sami sebe

da zastanete na tren,

da nešto uočite,

promatrate,

osjećate,

čudite se 

ili divite, 

bez da s ikim nužno prokomentirate,

onako...  samo za sebe - pa, vi postojite!

Svi koji nemaju vremena za takve 'gluposti, draga moja',

za oblake, 

dječju željeznicu u krug, 

kišu na listovima,

bubumaru na prstu kako se giba, 

nevjerojatne bore na licu starice koja čeka autobus, 
osjećaj zemlje u šaci,

ljubičasti kamen zlatnog prstena na izrađenoj ruci žene kod koje kupujete kupus, 

miris zapjenjenog mora nasuprot kavane u kojoj ste usidreni, 

uhvaćenu scenu dokumentarnog ili igranog filma posred popodnevnih obveza, 

češljanje lutkice vaše curice koja se igra s neelektronskim igračkama, 

sreću jer mirišu pečeni kesteni, 

slušanje kako vrije voda,

primijećen topli međusobni pogled starijeg para, 

ljubičasti okvir naočala medicinske sestre koja vam se uvijek nasmije, 

pjevanje bez sluha vašeg susjeda koje dopire do vas, 

podšalu u šali prijatelja,

eleganciju zelenog ukrasa na vašem klub stoliću i uspomene na davno putovanje, 

bla, bla, bla...

srećom da mi suze oči 

zbog dinstane 'kapule' 

jer su susjedi pristavili 

subotnji objed,

pa stajem. 

Pogađam što će danas biti na njihovom stolu.

Neki 'toć'.

Ako vas je The Trenutak potaknuo da promislite,

opet ste spašeni.