OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

25. 11. 2016.

Sanatorij


Čim sam ugledala ovu kuću,
oživio je jedan moj san,
koji vjerojatno nikada neću ostvariti.
Ova kuća bi, 
zapravo,
bila idealna 
za taj moj plan 
iz snova.
Ja sam životno dokazano stvorena
da otvorim
sanatorij.
Ne za bolesnike,
kojima treba ono baš liječnik.
Ne ni za zlostavljane,
koji trebaju utoćište.
Ne ni za beskućnike,
kojima treba krov nad glavom i hrana.
Ja mislim na sanatorij unisex tipa,
za one koji se
malo 'umore od života'.
Za 'puknuće filma',
koji apsolutno svi 
s vremena na vrijeme
 dožive.
Za privremeno stanje
'vode do grla'
kada bi najrađe
otišli preko vrata.
Ne zauvijek.
Nego ono... tren odšetati iz svog života.
Onaj osjećaj kada bi se teleportirali
u 'ono neko vrijeme kada smo bili bezbrižni',
ali smo ga prerasli.
Onda kada su nam brige 
bile svedene pod podnošljivije okvire,
samo to tada nismo znali.
Ono kad poželimo da nas 
nekakva ili stvarna majka 
prigrli, zagrli, stisne,
pa kaže da je pad sistema samo privremen
i da će skoro proći
i da nije ništa strašno,
da se samo trebamo 'rekuperati',
odnosno sabrati
i okrenuti sebi,
istupivši iz realiteta
na mali, samo mali tren.
Ono kada je dobro podsjetiti sebe
na neke zaboravljene radnje,
nešto složenije od pukog disanja,
a daleko jednostavnije od problema
koji su nas doveli u 'stanje'.
Ono kada se trebamo moći 
ponovno nasmijati,
ali glasno i zapravo,
bez ikakvog hinjenja,
da mislimo da ćemo se udaviti,
da hvatamo zrak,
da sebe čujemo kako hihoćemo.
Ono kada bi bilo prokleto dobro 
objektivno sagledati 
vlastiti život,
razmisliti malo suvislo,
a pri tome prepustiti nužne obveze
i one koji ovise o nama,
nekome drugome,
jednom rječju - odahnuti.
Odahnuće ne može trajati dugo,
ni vječno,
ali malkice bi 'dušu dalo'.
A, to bi se sve odvilo u sanatoriju.
Na nekoliko dana,
maksimalno tjedan dana, ako...
Bilo bi to mjesto koje bi moglo 'opravdati' ljude na poslu.
Jasno, oni bi uzeli slobodne dane,
godišnji odmor,
lažno bolovanje, 
whatever.
Došli bi s najnužnijim stvarima,
bez zadanog dress coda,
bez elektroničkih uređaja,
koje bi predali u sef
po dolasku.
Pravilo bi bilo da nitko nikoga ne zamara,
jer su svi došli odahnuti.
Sličilo bi to na starinske pansione.
Nikako kao hotel,
nikako kao bolnice,
nikako kao mondeno skijalište ili ljetovalište,
samo kao super udobna kuća,
gotovo kao da ste došli kod - svojih.
Onih svojih koji su maksimalno dragi i odteretni.
Kao na nekom sponatnom duuuugom vikendu,
jelo bi se za velikim stolom,
u nenaporno vrijeme.
Razgovaralo bi se međusobno,
o naoko beznačajnim stvarima,
a u stvari,
jako značajnim detaljima, crticama, sličicama iz života,
primjećivalo bi se oko sebe,
pa bi se i to prokomentiralo.
Slušala bi se muzika,
šetalo bi se, 
sjedilo u šezlonima u hladovini,
popodne odmaralo, kome treba,
kupalo u obližnjem potoku,
gledalo zalaz sunca,
podsjetilo na dokonost,
koja bi povratila izgubljenu snagu.
Pomagao bi tko hoće 
u malim stvarima,
kao serviranje jela,
odnošenje smeća,
pomaganje u manjim poslovima,
koje biste napravili da ste 
u privatnoj posjeti simpatičnoj rodbini.
Svakome bih se posvetila barem jednom na dan,
popričala,
nasmijala,
poslušala,
kazala nenametljivo, 
ako treba kazati nešto...
Smisao bi bio... povratak sebi.
Slabo sam ovo objasnila,
ali to nije za post na lepršavom blogu,
 to je cijela studija,
o svakom detalju koji bi se trebao zgoditi na tom mjestu.
Točno znam kako bi trebalo izgledati.
I znam koliko bi bilo utješno, okrepljujuće i poticajno.
I znam da bi se mnogi vraćali s vremena na vrijeme,
jer bi im jako dobro činilo.
Toliko o sanatoriju.
Ugodnu petkovnu večer želim salonskim gostima.


photos via  H E R E

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails