Yeah

via HERE

Danas se cijeli dan vrpoljim, 

okrećem sad lijevo, sad desno, 

izvijam vrat, 

okrećem očima u jednu, pa u drugu stranu, 

podižem glavu gore, pa je potom spuštam dolje, 

gledam naprijed, gledam iza.

I nakon nekog vremena shvatim da nemam tikove, već nešto tražim.

Najprije nisam bila sigurna tražim li nekoga.

Ili možda nešto.

Tražim li tumačenje.

Ili možda odgovor za sada zna samo vjetar.

Tražim li čudo Isusovo.

Ili možda samo pokušavam posložiti detalje.

Tražim li tri komadića koja nedostaju da posložim mozaik.

Ili možda radnika koji će ožbukati taj mozaik da nestane

... sve do čeprkanja nekih novih arheologa.

I onda se zateknem 

u pastelnim bojama

pomalo granično upadnim

i s netom opranom kosom,

kako skrivenih očiju ispod jako tamnih naočala,

efektno urlam u "Emmezeti" na odjelu za reklamacije,

dok sunce upire u plavo mi tjeme,

te je nejasno blješti li jače kosa

ili sandale s draguljima

ili moja današnja aura,

no svakako jača sam od neonskog osvjetljenja otužnog odjela.

Dobijam ekspresno sve što tražim,

pa zadvivljeno i paradno hodam prema svjetlu dana

odakle sam i stigla.

Shvatim tada da je ono traganje ipak zaostalo negdje u nutrini.

Evociram jutrošnju rečenicu koju sam čula

"pokupi svoj stav s poda i sjeti se što si ti sve..............",

nasmiješim se 

(volim te, op.a.)

i onda shvatim da samo tražim lutnju,

jer je nejbezbolnije zasvirati nježno,

zvucima obuzdati strasti

i 'ispasti' uglađena plemkinja,

koja vozi novi usisavač doma.