"Only you have the magic technique. When we sway I go weak."

Zbunite zavjesu, spustila sam se.
Kako je čudan osjećaj kada ti Čovjek

 tvoje vlastite riječi izgovori u facu,

one iste koje sam godinama 

znala ja govoriti drugima

sijaset puta, 

što voljenima, 

što ostalima.

Jednostavno, Čovjek me pristojno, ali prodorno fiksirao pogledom,

snagom od koje ostaneš u položaju u kojem te zatekao prvi slog,

s poluotvorenim usnama koje su upravo imale zaustiti nešto,

s glupo podignutom lijevom rukom koja je željela prebaciti kosu iza ramena,

u bedastom raskoraku, jer do koraka nije došlo

(iako nisam tip kojeg se pogledom zaustavlja).

U slow motionu vidjela sam kako je trepnuo,

potom pogledom zaustavio kadar i mene u njemu,

neplanirano sam svjesna postala njegovih usana

iz kojih je dopirao siguran, mirni, gotovo zapovjedni glas,

koji mi je govorio

 kako me moli 

da 'prestanem tumačiti njegove misli'.

Da nije bilo natruhe osmijeha u njegovom izrazu,

do kraja bi ostala kao skulptura

i morao bi me iznijeti ispod miške.

Ovako, čak i uz osmijeh u tragovima, 

ostadoh paf!

i sigurno sam zatrebala 25 sekundi 

da suvereno ovladam vlastitim kretnjama.

Dobro, ne baš suvereno, ali... 

pomaknula sam ekstremitete

i neodređeno se nasmiješila u njegovom pravcu.

Kada sam dometnula nešto, 

više ovlaš, nego zapravo,

primaknuo mi se, 

 kako bi došao do svoje sjedalice

i netom prije nego se spustio na visinu mog struka

još i dodao da se 'ne trebam ispričavati - jer to ne voli'.

Ni ja!

Zbunjena, sjetih se tada, u sebi: 

"- Ja jako volim jazz.

- I  vi??? Ne mogu vjerovati! I ja. Pa, mi smo isti!" :)

Nisam više ništa rekla, 

nego sam ljupko promatrala

 njegove tri kapljice znoja na čelu,

svjesna svojih vlastitih na istom mjestu,

jer je pakleno vruće i dalje,

iako je najljepše godišnje doba

u kojem sam ja došla na svijet

jednom nogom zakoraknulo 

u eter?

via HERE