Škrgućem li zubima noću?

Bila sam u omiljenoj zubariji,
tamo gdje popravljaju zube 
najnježnije na svijetu,
pažnjom i blagošću majke.
Prostor s pogledom,
u kojemu vlada mirisni mir 
kao u  intimnoj dvorani za 
jogu, meditaciju i opuštajuću masažu
ili poput kakvog hrama 
gdje se zapadno kodirani umovi i tjelesa
obučavaju istočnjačkim vrlinama,
koje bi baš htjeli usvojiti jednakom ležernošću 
kao da smo stoljećima obitavali 
na tom istom bitno drugačijem Istoku.
Kada sam, na tom istom mjestu,
 iskazala svoju bojazan
da u zadnje vrijeme osjećam,
nakon buđenja,
da sam cijele noći jako stiskala zube,
lijepa zubarica me priupitala 
da li mi 'netko' kaže da 'škripim' zubima noću.
Najprije sam niječno odgovorila,
a onda sam se sjetila 
koliko dugo 
spavam sama.
Objasnila sam joj da mi 
nitko to do sada nije rekao,
a ona me jednostavno zamolila da 
'upitam onoga s kim spavam'...
Našla sam se u čudu!
Naime, jedino sam mogla 
doći doma 
i kontaktirati one 
koji bi to mogli znati.
Tako čuješ kako su, kako žive, jesu li sretni, jesu li sami,
pa počuješ i ono što ti je uhu, duši i egu milo,
jer im nehotice evociraš sretne dane.
Iako je sveta nedjelja,
iako se čuju starinska zvona crkve 
koja dopiru do mene preko starih krovova,
iako se čedno pripremaš za kuhanje objeda,
iako vrijedno sadiš oleandar,
iako imaš pokupljenu kosu u izgled uredne sobarice,
iako si u tamno odjevena kao prerana mediteranska udovica,
iako plemenito razgovaraš s onima koji su ti rod,
iako namještaš prozračenu postelju
i slušaš pristojnu muziku koja ne potiče divljaštvo koje svi, u nekom postotku,
 nosimo u sebi,
malko se bezobrazno,
s osmijehom u lijevom kutku usana,
kao dosjetiš 
da je ovo s priupitivanjem o vlastitom škrgutanju,
dobar izgovor svima onima 
koji namjerno žele čuti 
nekog svog iz prošlosti,
pa kao ideju puštam u eter...

(mali prizor iz omiljene ordinacije)