Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

03. 05. 2015.

Nekada sam imala veliku akaciju u vrtu...


... ispod čije se mirisne krošnje
 sjedilo za kamenim stolom
zaštićeno od ičijeg pogleda,
od mogućnosti da nenadani posjetitelji banu,
u potpunoj privatnosti,
često i u spavačici...
Osim ako tu idilu ne bi poremetila djeca,
ne svojom igrom, 
nego odvažnošću da samostalno 
prime posjetitelje, recimo.

Najviše pamtim jedan događaj, hahaha...
Bili su mali, igrali su se u velikom vrtu,
dok sam ja sjedila u salonu 
i ispijala jutarnju kavicu s prijateljicom.
Muž mi je bio najavio ljude iz jedne agencije,
koji će doći razgledati kuću,
s obzirom da smo tada imali 
neke planove u promućurnim glavama.
I tako, u jednom trenu, začujem kako me dozivaju djeca, 
pas laje, 
začuju se nečiji glasovi.
Izađem na prostranu terasu s pogledom na more
i na sve otoke koje je oko moglo dosegnuti,
te ugledam dvoje,
 muškarca i ženu,
koji u poslovnim odijelima 
i s fasciklama pod rukom
hodaju kroz vrt
približavajući se kući.
Kažem prijateljici da su došli očekivani ljudi iz agencije,
koji se neće dugo zadržati,
te im pođem u susret.
Najsrdačnije moguće ih primim,
pozdravim, upoznam se 
i sprovedem do salona,
gdje se oni još ljubaznije pozdrave 
s njom.
Sjednemo.
Razdragano ih ponudim
 kavom i voćnom tortom.
Kad smo se nekako smjestili,
kada su svi bili namireni,
neobavezno čavrljanje se stiša,
ja ih upitno i sa smješkom 
pogledam,
očekujući da mi kažu što imaju,
točno sam znala što.

Žena, koja se zvala Marina, sjećam se,
pogleda me izravno u oči,
uozbilji se 'poslovno'
i kaže:

"Rea, da li vi znate zašto se vode ratovi?"

Omutavila od šoka, pogledam je:

"Kako mislite!?! Nisam vas dobro razumjela..?"

Marina mirno ponovi svoje pitanje.

Od trajajućeg šoka, valjda,
okrenem se prema prijateljici,
koja mi je sjedila zdesna,
ozbiljno joj postavljajući isto pitanje:

" Ivana, da li ti znaš zašto se u svijetu vode ratovi?"

Da skratim... nas dvije prijateljice smo gucnule sok i kavu,
a onda sam se ja malo pribrala i priupitala 
o čemu mi ovo pričamo
i kakve veze to ima s poslom 
koji smo dali agenciji 
da za nas obavi.

Muškarac mi je objasnio da oni nisu nikakva agencija,
nego Jehovini svjedoci! ! !

Jedva su se odlučili na odlazak,
lijepo napojeni i slatko najedeni.
Nas dvije smo sjedile zatrpane brošurama.
Jako im se svidjela atmosfera u mom domu
'gdje su se osjećali nevjerojatno opušteno'...

Hahaha - nesporazum, da...

Djeca više nikada nisu nikoga pustili u vrt, tek tako.

Bila je još samo jedna jedina situacija,
kada su isto jako mali 
dotrčali k meni,
zajapureni od igre, 
vičući: 

"Maaama, maaaaama, JAPANKA je na vratimaaaa!"

A, ja, kuhajući, viknem po kratkom postupku:
"Borati, makni je i zatvori vrata, ako smeta!"

Dok mi nisu objasnili da je prava, živa žena, 
Japanka na vratima,
turistkninja koja se izgubila 
dok je pokušavala doći 
na vrh Marjana
ne bi li slikala 
divan pogled:)))

Akacija miriše bajno...
Danas mi je pod nosom.
U vazi. 

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails