Strah od letenja?

via HERE

Skroz je dobro moći letjeti.
Malo ih to može.
Ja jesam u grupi 'malo',
nije neka utjeha, 
al' je itekako respektabilna spoznaja
u fazama kad 'opadneš' malo.
Taj predivan osjećaj kada shvatiš da letiš,
da ti to dobro ide,
da uživaš u strujanju zraka,
da te ne bole krila dok svom snagom zamahuješ,
da si uhvatio nevjerojatnu brzinu,
da ne brineš ako uletiš u opasne oblake,
da ti je kiša samo osvježenje s neba...
Kad doživiš takve momente, 
svakako ih treba dooobro upamtiti,
tako da u periodima kada ti se pričini da imaš 
strah od letenja,
možeš evocirati svoju sposobnost,
pa zamahnuti hrabro.
Tek kad odbaciš strahove koji te sputavaju,
krila se razgibano zalaufaju
i kroz sve oluje strujiš
s minimalno izgubljenog perja.
I lako je seriozno i nadmoćno 
pametovati,
ali treba to postići.
Uz stanovitu dozu inteligencije,
može se.
Uz samopoštovanje sebe,
može se.
Uz pozitivu u srcu,
potpomognutu dobrotom erga omnes,
može se.
Uz dobru volju,
koju uvijek pronađemo 
makar u peti,
pa je odatle izvučemo,
može se.
Uz ljubav prema životu,
a čim nam je ovaj život poklonjen
trebali bi je imati,
treba se!

Joie de vivre

Što je (još) sreća?

Pronaći svoju strast.

Strast pretočiti u način življenja.

Živjeti svjesno uživajući u ljepotama koje nas okružuju.

Ljepote doživljavati u društvu onih koji dijele istu strast.

Živjeti svoj život koji ne pripada samo poslu i obvezama.

Nitko se nije s tim umijećem rodio,
zato je vrijedno 
razmisliti i prepoznati 
koja strast čuči u nama.

Možda vam se život preokrene na bolje!

Oni su otkrili...

photos by Boris Mađor

ESCAPE

Ako nemate potrebu za ovakvom torbom - vi ste sretna osoba,

taman vam se činilo da niste sasvim.

'Sasvim' ovdje ne postoji.

Ako je nešto 'sasvim', nešto tu nije u redu,

vjerojatno (samo)obmana.

Osim ako ne opisujete svoju sigurnost u nešto, 

jedino tada postoji to 'sasvim'.

Više puta sam u životu zatrebala ovu fantastičnu torbu,

koju spakiraju konačno 

samo hrabri.

Mislim na istinsku hrabrost, 

ne na govoranciju, niti glasnu, 

niti onu bez tona, za osobnu potrebu uvjeravanja.

Moja povijest dokazuje da sam hrabra.

I onda kada sam pakirala i dvije dječje torbice 

iz iste kolekcije,

kao dva mala bajbota.

U dječje torbice sam tutnula 

i svu potrebnu ljubav, sigurnost 

i vjerovanje nositeljici glavne torbe...
i preko rubova.

Povijest dokazuje i da nizak postotak ljudi 

zbilja uzme u svoje ruke ovu torbu,

koja elegantno zamjenjuje zavežljaj 

koji visi o štapu 

preko ramena

i u koji stane cijeli 

dotadašnji život.

Kod tog ostatka svijeta, 

važno bi bilo saznati 

da je njihova potreba za torbom bila 

trenutna, prolazna, ishitrena, lažna, neutemeljena 

i da nikada neće izazvati bolno žaljenje, 

dok se, u onim danima 

kada se bolje sjećamo prošlosti, nego sadašnjosti,

budu prisjećali svega 

što im se u srce istetoviralo bilo.

No, i to je svojevrsna rijetkost.

Imala sma priliku slušati recimo,

devedesetogodišnjake

koji, premda 

jakih karaktera, 

bistre svijesti,

snažni,

vispreni,

zavidnog života iza sebe,

u toj dobi

žale svim svojim srcem

svoje propuste,

koji im se tada nisu to činili.

I kad vidiš mudre stare oči,

koje se orose

zbog 

zakašnjenja...

naučiš ponešto,

te primijeniš na svoj život.

Dobra je to stvar.

Beskrajno mi je žao
 ako biste trebali 
torbu s namjenom,

mada to krijete vještije 

nego pisac krimića rasplet 

sve do zadnjih stranica,

i to sami sebi.

Aaaaali, ako sada sami sebi

 iskreno šapnete 

iznutra, 

priznanje potrebe za ovom fancy torbom,

onda vam ja 

s ove strane 

šapćem

jednako privatno, diskretno, prisno:

"Nemojte u devedesetoj bolno žaliti,

 jer tada je prekasno,

ali i potpuno jasno 

kako je sve bilo izvedivo

 i zapravo ipak lako,

samo druge prilike - nema!"

via H E R E 

Samba i ja

Sunčano popodne u mom gradu,

lijepo i ugodno teče,

savršeno osvijetljeno

i mirisno od procvjetalog busenja svuda naokolo,

a centriranog pod mojim prozorima.

Nakon 'paštašute' i brda zelene salate,

sladoleda i cappuccina,

noge su se lijeno pridigle na stolić,

tijelo je udobno zavaljeno na kauču,

pijucka se ledeno piće,

kroz širom otvorena francuska blakonska vrata,

ispod tende koja leprša,

divno se 'koči' svježe ofarban drveni stol

i na njemu crveni điran,

tek da se točno zna 

na kojim se koordinatama nalazimo.

Lagani samba ritam naglašava optimizam.

Jako je vruće.

I to je samo jedno od mnogih opravdanja za siestu,

koja je čak zdravstveno opravdana,

štoviše - propisana pod ovim dijelom plavog neba.

Vrela ljepota mijenja nijanse 

u predvečernjim satima...

photo by Borka Erceg

I od santorinijevskog blještavila,

nenametljivo prevladaju crvnekaste nijanse

i ublaže do onog rimskog prizora,

koji potiče romantiku do besvijesti.

Tada vas razgolićene noge

u sandalama koje zveckaju

raznobojnim ukrasnim stakalcima

odvedu niz kamenom popločanim ulicama

negdje... 

* Diocletian's Wine House *

Ako vas sitnokoračaj odvede na osamu,

možda se iznenadite 'chandelierima' 

koji se pod vedrim nebom ljuljuškaju

kao i barke ispod njih...

Ne, to ne sanjate

i da, vi ste u Splitu.

Nemate što jesti? Jedite ruže!

Novi kolač na mom repertoaru.

Jednostavn, efektan, ukusan, zadivit će sigurno svakoga!

Svakako isprobajte.

Nisam radila s potpuno crvenim jabukama,

pa je malko drugačiji nego na video-receptu,

ali, divno je izgledalo,

ljepše nego na fotografijama.

RECEPT

(ovaj recept je samo doatno trebalo zasladiti vanilin - šećerom i to dobro!)

Škrgućem li zubima noću?

Bila sam u omiljenoj zubariji,
tamo gdje popravljaju zube 
najnježnije na svijetu,
pažnjom i blagošću majke.
Prostor s pogledom,
u kojemu vlada mirisni mir 
kao u  intimnoj dvorani za 
jogu, meditaciju i opuštajuću masažu
ili poput kakvog hrama 
gdje se zapadno kodirani umovi i tjelesa
obučavaju istočnjačkim vrlinama,
koje bi baš htjeli usvojiti jednakom ležernošću 
kao da smo stoljećima obitavali 
na tom istom bitno drugačijem Istoku.
Kada sam, na tom istom mjestu,
 iskazala svoju bojazan
da u zadnje vrijeme osjećam,
nakon buđenja,
da sam cijele noći jako stiskala zube,
lijepa zubarica me priupitala 
da li mi 'netko' kaže da 'škripim' zubima noću.
Najprije sam niječno odgovorila,
a onda sam se sjetila 
koliko dugo 
spavam sama.
Objasnila sam joj da mi 
nitko to do sada nije rekao,
a ona me jednostavno zamolila da 
'upitam onoga s kim spavam'...
Našla sam se u čudu!
Naime, jedino sam mogla 
doći doma 
i kontaktirati one 
koji bi to mogli znati.
Tako čuješ kako su, kako žive, jesu li sretni, jesu li sami,
pa počuješ i ono što ti je uhu, duši i egu milo,
jer im nehotice evociraš sretne dane.
Iako je sveta nedjelja,
iako se čuju starinska zvona crkve 
koja dopiru do mene preko starih krovova,
iako se čedno pripremaš za kuhanje objeda,
iako vrijedno sadiš oleandar,
iako imaš pokupljenu kosu u izgled uredne sobarice,
iako si u tamno odjevena kao prerana mediteranska udovica,
iako plemenito razgovaraš s onima koji su ti rod,
iako namještaš prozračenu postelju
i slušaš pristojnu muziku koja ne potiče divljaštvo koje svi, u nekom postotku,
 nosimo u sebi,
malko se bezobrazno,
s osmijehom u lijevom kutku usana,
kao dosjetiš 
da je ovo s priupitivanjem o vlastitom škrgutanju,
dobar izgovor svima onima 
koji namjerno žele čuti 
nekog svog iz prošlosti,
pa kao ideju puštam u eter...

(mali prizor iz omiljene ordinacije)

Ako je vaš jahač rumene kadulje odjahao...

Ako vas netko iz najsnažnijeg zagrljaja naglo ispusti,

najvjerojatnije ćete dezorijentirano bauljati prije pada

ili ćete smjesta posrnuti kao ' the fallen madonna with the big boobies'.

U oba slučaja, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti udarac u glavu,

što istinabog ne boli ni upola kao istodobni udarac u srce.

Nije uopće loše začiniti taj pad,

pa da sve skupa bude efektnije,

kad se već dogodila 'dižgracija'.

Promijenite, recimo, posteljinu.

Napravite sebi ležaj sa stilom,

na kojemu ćete patiti noćima,

tako da kad već vlastitim suzama natapate posteljinu,

neka to bude vrhunska posteljina iz nasljedstva,

od najfinijeg materijala,

s najljepšim vezom,

s divnim monogramom,

s mirisnom notom lavande.

Tada i bez kamelija,

i bez tuberkuloze,

atraktivno možete odležati 

ono naglo ispuštanje iz zagrljaja,

koje nikako vama neće štetiti,

štoviše, odmorit ćete se kvalitetno

i koncentrirano u polumraku sobe,

regenerirati svoju divnu dušu,

za kojom će nesmotrene snažne ruke 

neartikulirano kršeći se zrakom 

nedokučivo posezati do kraja svog života

i čiji će vlasnik čeznutljivo sanjati o vašoj ljubavi,

a u starosti i unucima pričati o pogrešnoj životnoj odluci

radi koje je promašio 'ceo fudbal'.

Ako ovako možete postaviti stvari,

znači da ste na dobrom putu

da se oporavite od posrtanja

i da imate obilje prštave životne energije,

koju ćete već podijeliti s nekim

tko neće dopustiti 

da vas izgubi!

Dakle, promijenite posteljinu,

prilezite poluotvorenih usana

i napola spuštenih kapaka,

pa se sjetite mojih riječi

i povjerujte, zaboga,

 u svoju blistavu 

budućnost.

Ako nemate nikoga... imate mene!

Postoji jedna pjesma 

koja mi uvijek ukloni ožiljke,

jer me podsjeća na dalekog prijatelja 

čije bi me društvo ushitilo 

smjesta.

Postoji jedna torta 

koja zadovolji svako stanje,

pa sam je danas priredila 

i slasno smazala.

Postoji moj najdraži krevet 

prema kojemu ću sada krenuti

i usnuti najljepše snove... namjerno. 

Postoji žena koja vam 

uvijek

 s osmijehom 

poželi 

laku noć.

Ljubav preko sedam mora i sedam gora

Danas, na Majčin dan, 

osvanula mi je na Facebooku

 fotografija nas dvoje 

i riječi "volim te".

Nije to jedini trenutak dana današnjeg 

u kojemu mi suze klize niz obraze 

u nekoliko redova

i zblog spleta emocija najjačih vrsta.

Dehidrirala sam.

Otkako živi na trećem kontinentu,

otkako radi od jutra do sutra,

otkako u međuvremenu igra i putuje,

premalo se čujemo i ekranski vidimo,

a i da je toga,

svejedno se premalo imamo!

To nam je ogroman problem.

Svaka, rijetka, njegova fotka 

koja stigne 

u nebulozne sate, 

kojom mi javi da je živ

i pomoću koje se zagrlimo,

vrijedna mi je k'o suho zlato.

Sa što manje riječi 

nastojim popratiti

 ovih nekoliko fotografija 

današnjih.

Moj vatepolista.

Onaj isti iz prokišnjavajućeg, 

nedovoljno zagrijanog

 bazena na Poljudu,

gdje se 'klorirao' od svoje šeste,

nakon američkih, 

sada ga okružuju 

australske

 svijetloplave pločice.

Toliko toga smo skupa prošli,

toliko i utakmica odigrali,

a ja svaki puta sve gorljivije navijam

i podržavam i dišem pod, nad vodom,

mlatim se, ljutim, crkavam...

pa se 'nakon' moram oporavljati

od zgusnutih, gotovo neizdrživih emocija

raznoraznih vrsta koje proizlaze iz mog bića

i koje mu šaljem na sve moguće vilinsko-materinske načine.

Jutros sam se rano probudila, 

radi zapjenjene utakmice u finalu 

2015 National League,

okončane srebrom,

ali i njegovim počasnim imenovanjem u 

All Stars Team!

Uredno, redovno i temeljito 

popunjava 

svoju sobu

u našem domu

gdje se nalazi 

impozantni

Hall of Fame!

Sinoćnje sestrino društvo, poželilo mu je sreću ! ! !