Život uz more

I dok svi 'kukaju' na nedjeljno popodne,

kao nemoguće, bezvezno, sjetno,

koje već i samo sebe guši 

manje radosnim uspomenama iz djetinjstva,

vezanim uz školske obveze,

roditeljsko neraspoloženje zbog radnog dana koji im slijedi,

majčinim viklerima i peglanjem,

očevim manijakalnim praćenjem nogometnih utakmica sa svih terena...

meni su u nekoj dobi nedjelje prestale biti nelijepe.

Današnje sam popodne provela uz more,

nehajna prema nemilosrdnom suncu 

i nemilom maeštralu

kojima sam podala lice, 

koje mi sada lagano bridi,

kao poslije jedrenja.

Divotan osjećaj.

Prozračila sam sebe 

od glave do pete,

uključivši misli.

Nadam se da je i prehlada 

ispuhana iz mene,

jer sam se jutros probudila 

s njom u krevetu.

Vjerojatno zbog posteljine 

koja mi je od sobe napravila 

kabinu  na jahti,

pa sam u ovo doba godine - nazebla.

... premda sam spavala kao beba,

ljuljuškajući se na mareticama

i osluškujući ono fantastično 

noćno pucketanje mora,

koje uspavljuje najbolje na svijetu.

Hit dana:

Dok sam pričala s majkom

i spomenule smo decidirano današnji datum,

kazala sam glasno: "Danas mi je godišnjica braka."

Majka me pogledala i kazala: "Kojeg?"