Sićušne stvari, prave i pogrešne

Jučer sam dobila na dar 

malenu vazicu.

U sredinu dlana mi stane sva.

Kad nije obasjana suncem,

ima boju svijetle 'creme pasticcere',

što mi izaziva glad.

Mislim da nikada ne bi sama sebi kupila istu.

A,ipak sam je htjela... oduvijek.

Hm, očito sam više za sićušne stvari, 

koje su velike greške.

Ali, ako sam i pogriješila - sama sam pogriješila. 

Ne znam šta mi bi...

Kupila sam novu kantu za smeće.

Crvenu, lijepu, 'klasičnu' -  s ručkom i poklopcem.

Ne možeš pogriješiti da se radi o kanti za smeće.

Kao kad vidiš ova nova dječja kolica, 

pa ne znaš da se radi o dječjim kolicima,

dok ti ne objasne 

ili zaključiš po djetetu koje sjedi u 'napravi',

o čemu se tu radi.

Zanijela sam se, valjda...

Da sam kupovala baki kantu za smeće

 i to prije četrdesetak godina, 

bila bi adekvatna, skroz.

Ovako, kad se proizvodnja kućnog smeća 

upeterostručila, 

suludo je.

Moja crvena kanta je idealna za neko drugo vrijeme...

Kada su 'škovacini' bučno stizali pred kuću

svojim impozantnim kamionom, 

svaki dan uvijek u isti sat.

Ona šarmantna dvojka koja se

 spretno držala za ručke 

sa stražnje vanjske strane,

prije nego bi oboje u isti tren iskočili

i željezne kante

(divoljne dvije po jednoj kući)

ispraznili u unutrašnjost kamiona,

dok je drobilica drobila.

Danas su puna parkirališta kontejnera,

Iz kojih iskaču mačke. 

Iz koji ispada smeće.

Iz kojih se vadi upotrebljivi otpad ručnim prekapanjem.

Koje povremeno netko zapali,

jer danima ne budu ispražnjeni,

pa svi grcamo u smrdljivom gustom dimu.

I nisu dovoljni ni brojni kontejneri.

Niti moja crvena kanta.

Al', zadržat ću je 'iz sentimenta'

i zbog njene veličine

 tri puta dnevno

strpljivo je 'izvoditi', 

umjesto psa.