Postoji samo jedna osoba na ovom svijetu,
s kojom bih otplesala uz ovo,
nikako patetično,
nego između istinske uživljenosti
i neke intimne zafrkacije,
jer nijedno od nas dvoje
ne izgleda standardno,
tipično,
ne asociramo nikoga,
pa ni sami sebe
na ovako nešto.
Smijem se glasno dok tipkam,
pri pomisli na kičastu scenu,
od drage dragosti i mile miline
koji me svaki put obuzmu
kad čujem taktove ove pjesme,
za koju sam, jednom, bila rekla, da bih rado čula
na svom
životnom vjenčanju.
Ovog sunčanog jutra,
smijem se kroz suze
(posve normalno za ženu)
i dok Engelberta i orkestar čujem u glavi,
stopala mi sama crtaju trokorak
po parketu od kuhane bukve,
bijeli 'kapatoj' pridodaje svečanosti trenutka
uz tulipane iste boje, na stolu lijevo od mene
i vidim facu s kojom bih plesala
na tom događaju,
vidim sebe u njegovim očima,
jedinima koje čitam bez slovkanja,
Upravo sam se udala za njega, u sebi.
Drugo ništa ne treba.
Sada... mogu se prihvatiti pegle
i pjevajući slagati mirisnu gomilu
koju proizvode vrijedne ruke
zadovoljne žene.
Zaključak: uvijek se izrodi neko rješenje.
* Napomena: nikada nisam plesala na svom vjenčanju
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.