Zagasita subota osvanula

Kad se desi takvo tamno svanuće,

u prvi mah se ne snađeš,

zbog iznereda u glavi, oku, emocijama, posvuda.

Zakoračio si u ljeto,

najtamnije naočale nabio na nos, 

kratke rukave promovirao,

obnažio stopala,

džempere tutnuo pravilno konzervirane tamo visoko,

sve, sve, sve...

a, onda, otvoriš grilje, 

nezgodno lupneš njima o fasadu,

znajući da su se susjedi preokrenuli u krevetima,

pa udahneš jesenski mokri mirisni zrak,

sjetiš se škole,

odlaska u kazalište lutaka, 

u koloni dvoje po dvoje,

s nespretnim kišobranom kojeg ti je majka napomenula,

poželiš topli kakao,

pletivo irskog rustičnog boda,

gustu juhu,

kaubojac na subotnjem programu

i dvije tople velike ruke da te drhturavu od hladnoga zraka,

zaštite.

Od svega, jedino imaš kaubojac

i to dospiješ na scenu kada zmija usmrti oznojeno lice kaubojsko

i spopadne te tuga,

glasno se pitaš jesi li upao u neki pogrešan scenarij

ili je to to, 

tvoja stvarnost!?!

Da se oporaviš od smrti neustrašivog kauboja,

dok se kuha jaje, kava i prže tostevi,

odeš na balkon,

primijetiš da nema naznake da je itko živ

u napuštenom gradu,

osim glicinije koja se uspuzla uz stablo

i visi s njega mokra, otežala, bljeđa no inače...

Kad te dovoljno zaboli ta ljepota,

nahraniš se propisno,

nakon sahrane kauboja

i promijeniš i nesretni televizijski program,

tiho psujući sebi u depilirani brk,

jer ni njega nema.

Ipak, svima želim dobru subotu!