Bolje nego da sam bez perja, u svakom slučaju

Teško se rađa proljeće ove godine.

U sivilu, vjetrovima, kišetini,

samo kraće pauze budu svijetle najave doba 

koje je već, stvaaarno, moglo i doći.

No, dobro, treba biti strpljiv.

Uh, ta osobina... koju je najteže iskopati 

i čija sam ja višegodišnja strastvena vježbačica.

Kalendarski, svima bi trebale bujati emocije, entuzijazam, 

evidentna radost,

ali nigdje ne primjećujem taj trend.

Pa, ni kod sebe.

Moje emocije postoje, ali su se raspršile unutar mene.

Od glave do pete.

Djelujem više kao nakostriješena kokoš, možda.

No, ljepše je misliti o sebi kao o kvalitetnom jastuku.

Dakle, kao jastuk od perja u koji ste zabili šaku. 

Mušku, jaku šaku.

Pa kad se najfinije guščje perje razleti 

samostalno ili u manjim grupacijama

u svaki slobodni kutak jastučnice.

Ne znam raspe li se ono od straha ili mudrosti!?!

Ali, nezgodno je spavati na takvom jastuku.

Stotinu puta ga namještaš u snu,

pokušavajući ga preoblikovati 

uvijek kada odigneš 

spavajuću glavu.

I nikada ne napraviš to 

sigurno, dobro, smisleno, kiparski.

Uvijek je loše.

Dobro, možda manje loše nego loš jastuk 

s poliesterskim vlaknima,

koji je izudaran, ali...

Eto, čekam da grane sunce,

da nas teška južina ostavi na miru,

da se ptičice ponovno oglase,

pa se i perje možda slegne,

nježno, lijepo, pravilno,

da gusto i snažno ispuni jastučnicu,

da nikada više ne ispada kroz nevidljive prolaze,

pa da se konačno nasloni glava 

udobno, poznato, savršeno.

I dok se sve to ne rastrese, pa složi,

jednostavno - promijeniš prostoriju.

Više si u kuhinji.

To je barem lako.

Tamo, kao pravi gospodar, možeš i promijeniti svijet,

bez obzira koliko si raspršen u sebi.

Tamo napraviš u tren oka - bajku.

Dozoveš proljeće, sunce, cvijeće, radost, pjesmu, ljubav, 

sve što ti srce poželi!

Ma, i ljeto stvoriš, ako treba...

I onda na sekundu čvrsto sklopiš oči

i kad ih otvoriš, pustiš da te radost prožme,

a zanemariš da je ona umjetno izazvana

i da si TI autor!