This is soooo good ! ! !

Just my tears and the orchestra playing la la la la la la la la la la...

Postoji samo jedna osoba na ovom svijetu, 

s kojom bih otplesala uz ovo,

nikako patetično,

nego između istinske uživljenosti

i neke intimne zafrkacije,

jer nijedno od nas dvoje

 ne izgleda standardno, 

tipično, 

ne asociramo nikoga, 

pa ni sami sebe 

na ovako nešto.

Smijem se glasno dok tipkam,

pri pomisli na kičastu scenu,

od drage dragosti i mile miline 

koji me svaki put obuzmu 

kad čujem taktove ove pjesme,

za koju sam, jednom, bila rekla, da bih rado čula 

na svom

 životnom vjenčanju.

Ovog sunčanog jutra,

smijem se kroz suze 

(posve normalno za ženu)

i dok Engelberta i orkestar čujem u glavi,

stopala mi sama crtaju trokorak 

po parketu od kuhane bukve,

bijeli 'kapatoj' pridodaje svečanosti trenutka

uz tulipane iste boje, na stolu lijevo od mene

i vidim facu s kojom bih plesala

na tom događaju,

vidim sebe u njegovim očima,

jedinima koje čitam bez slovkanja,

Upravo sam se udala za njega, u sebi.

Drugo ništa ne treba.

Sada... mogu se prihvatiti pegle

i pjevajući slagati mirisnu gomilu

koju proizvode vrijedne ruke

zadovoljne žene.

Zaključak: uvijek se izrodi neko rješenje.

* Napomena: nikada nisam plesala na svom vjenčanju

Bolje nego da sam bez perja, u svakom slučaju

Teško se rađa proljeće ove godine.

U sivilu, vjetrovima, kišetini,

samo kraće pauze budu svijetle najave doba 

koje je već, stvaaarno, moglo i doći.

No, dobro, treba biti strpljiv.

Uh, ta osobina... koju je najteže iskopati 

i čija sam ja višegodišnja strastvena vježbačica.

Kalendarski, svima bi trebale bujati emocije, entuzijazam, 

evidentna radost,

ali nigdje ne primjećujem taj trend.

Pa, ni kod sebe.

Moje emocije postoje, ali su se raspršile unutar mene.

Od glave do pete.

Djelujem više kao nakostriješena kokoš, možda.

No, ljepše je misliti o sebi kao o kvalitetnom jastuku.

Dakle, kao jastuk od perja u koji ste zabili šaku. 

Mušku, jaku šaku.

Pa kad se najfinije guščje perje razleti 

samostalno ili u manjim grupacijama

u svaki slobodni kutak jastučnice.

Ne znam raspe li se ono od straha ili mudrosti!?!

Ali, nezgodno je spavati na takvom jastuku.

Stotinu puta ga namještaš u snu,

pokušavajući ga preoblikovati 

uvijek kada odigneš 

spavajuću glavu.

I nikada ne napraviš to 

sigurno, dobro, smisleno, kiparski.

Uvijek je loše.

Dobro, možda manje loše nego loš jastuk 

s poliesterskim vlaknima,

koji je izudaran, ali...

Eto, čekam da grane sunce,

da nas teška južina ostavi na miru,

da se ptičice ponovno oglase,

pa se i perje možda slegne,

nježno, lijepo, pravilno,

da gusto i snažno ispuni jastučnicu,

da nikada više ne ispada kroz nevidljive prolaze,

pa da se konačno nasloni glava 

udobno, poznato, savršeno.

I dok se sve to ne rastrese, pa složi,

jednostavno - promijeniš prostoriju.

Više si u kuhinji.

To je barem lako.

Tamo, kao pravi gospodar, možeš i promijeniti svijet,

bez obzira koliko si raspršen u sebi.

Tamo napraviš u tren oka - bajku.

Dozoveš proljeće, sunce, cvijeće, radost, pjesmu, ljubav, 

sve što ti srce poželi!

Ma, i ljeto stvoriš, ako treba...

I onda na sekundu čvrsto sklopiš oči

i kad ih otvoriš, pustiš da te radost prožme,

a zanemariš da je ona umjetno izazvana

i da si TI autor!

Dobrodjelujuće

Nedjeljna slikovnica

via here

Kad doma imaš senzaciju - iznenađenja su, u biti - normalna

Cijeli dan mi je... poseban.

Ne lijepo poseban, nego ono drugo.

I onda, moja živa senzacija,

koju sam odgojila,

svojim senzorima osjeti i najtišu notu

i uvijek, bez riječi i buke,

napravi neko iznenađenje,

priredi sreću,

čudesan trenutak,

pravu malu svečanost.

Na srebrnom pladnju,

servirala je za nas dvije 

nešto što nikada probala nisam!

Ledena slastica sofisticiranog okusa,

napravljena od bijele čokolade, prženih badema, brusnica 

i pssst, ponekog zrna krupne morske soli - kao tajni čarobni prah 

koji naglašava svaku notu

savršeno ukomponiranu

u ovu ČAROLIJU!

"Umjesto prošeka, ledeni'mali čaj' je prigodan dodatak." - šarmantno je objasnila.

La casa dei miei bisnonni - sada i nekada

Giuseppe i Ana Milisich
živjeli su u Bregovitoj ulici,
u divotnoj kući s još divotnijim vrtom,
gdje su podizali svoje četvero djece.
Teo, Ezia, Graziella i Tina.
Pranono Bepi bio je vlasnik prve papirnice u Splitu,
koja je bila 'odma' desno od Pjace',
odnosno u kući Ciprianis.
Jedna scena obiteljskih priča iz djetinjstva,
ostala mi je kao 'hit' :
 kad bi, ljeti, Giuseppe kočijom odlazio iz radnje doma,
donosio bi u 'termosici' sladoled, 
kojemu su se djeca silno radovala:)
Činilo mi se nevjerojatnim za to doba...
i zorno sam imala taj prizor u glavi,
slušajući nonu Graziellu
kako sporo pripovijeda 
o tom privlačnom životu 
u romantičnoj kući na Bačvicama.
Graziella je rodila moju majku,
kao svoje prvo dijete...
No, ne pričam sagu svoje obitelji,
nego pokazujem tu kuću.
Ovako ona izgleda sada:

Njihovi inicijali na ogradi:

Još pišu na kamenom stupu njihova imena - G. A. Milisich

Tri slike od prije nekoliko godina:

I ponešto iz albuma moje majke: