Zubar koji mi je popravio jutro

via crush cul de sac

Besana noć iza mene.

S razlogom.

I konačno osvane pristojan sat za ustajanje.

Osjetim da me boli zub.

Odnosno nije niti bol, već neka nelagoda.

Istuširana, izađem na trijem svog imanja

popiti kavu, nakon doručka

i poigrati se s novom ljubimicom,

malom slonicom.

No, kako mi ni ona nije odvratila pozornost

 od lagane zubne nelagode,

odlučim prisilno, 

sva lelujava od manjka sna,

ući u salon 

i kontaktirati zubaricu

prekrasnog imena.

Telefonski mi je objasnila da danas 

iz opravdanog joj razloga, 

ne radi,

ali ima zamjenu na toj i toj adresi,

te me pošalje onamo,

u meni nepoznat kraj.

Pomilujem slonicu,

kojoj još nisam dala ime,

pa, ležerno odjevena,

zveckajući brojnim narukvicama oko zapešća,

uskočim u prašnjavi kamionet.

Podulje se vozeći kroz pustopoljinu

jedva pronađem nepoznatu mi zubarsku adresu.

Razdražljivo pritisnem dugme na parlafonu,

pa sa sunca umarširam u ledeni interijer,

skinuvši sunčane naočale.

Energično sjednem u preveliku čekaonicu,

uređenu kao nečiji dnevni boravak.

Buljila sam u TV,

ne videći program,

jer sam se,

 premda potpuno izlišno u tom trenu.

preispitivala, 

da li sam trebala doći

ili pričekati ponedjeljak

s obzirom da osjećam više nelagodu nego bol!?!

Jednostavno mi nije bio dan.

Nije mi bila ni noć.

Nisam ni sjedila opušteno,

nego nabrušeno,

zabacivala kosu amo tamo

i bila svjesna nekog bijesa,

od kojeg sam levitirala 

nekoliko centimetara iznad fotelje.

"Samo mi je još i ovo trebalo..."

Iza vrata, kakva se samo u klinikama monitraju

i koja izazivaju strahopoštovanje,

pojavila se plava ženska glava,

u dvodijelnoj bijeloj uniformi,

bez imalo smješka 

na pomno našminkanom licu.

Ledenim gestapovskim tonom

zatražila je da se identificiram,

shvativši tada da smo telefonski razgovarale

dok mi je davala koordinate 

misteriozne zubarske ordinacije

i popraćenom gestom glave

odlučno i kratko me pozove 

iza ozbiljnih vrata.

U dobro uređenoj ordinaciji,

između raznorazne opreme,

 ugledah muškarca u zelenoj uniformi.

I tada sam se opustila.

Muški zubar.

Nasmiješila sam se,

kad me smireno pozvao da se zavalim,

mislim s obzirom da se više leži, nego sjedi, jel'!?!

Odmaknuo mi je metar i nešto

zakovrčane kose,

nenametljivom i nježnom gestom,

kako bi mi zavezao oko vrata zaštitu.

Zaboravila sam na ikakvu nelagodicu u usnoj šupljini,

na bedastu sestru s oštrim obrvama,

dodatno podebljanim, 

što je na njenom licu bilo sasvim nepotrebno.

Zgodni, crnomanjasti zubar, 

(ukorijenjeniji naziv u govornom jeziku od 'stomatolog')

stajao je preda mnom navlačeći modre kirurške rukavice.

No prije nego je navukao desnu, 

položio je ploštimice 

topao dlan na moje lice,

ispitujući da li izvana osjećam ikakvu bol.

Meni, neispavanoj, nemogućoj, nikakvoj, nervoznoj, nevjerojatnoj,

bilo je to smirujuće

i ja sam poslušno razjapila usta.

Bez zaštite na svojem,

naginjao se mojem licu

i osjetila sam kako divno miriše,

dok su me jake potamnjele ruke

bez imalo boli

obrađivale i napravile sve

da preko vikenda budem spokojna.

Gledala sam tamno lice 

koje mi  se profesionalno unosilo

i bila sam sasvim OK.

Eh, da...

kako male stvari naprosto razvesele dan,

nehotice, dakako.

Napustila sam ordinaciju,

em toplo ispraćena,

em umiljato raspoložena,

em bez nelagode i boli,

em ženski koračajući prema kolima,

potpuno zaboravivši način na koji sam bila dojurila na to isto mjesto.

Uz muziku sam se odvezla

u nakratko ublažen petak.

Kad sam stigla na svoju farmu,

i slonica je konačno dobila ime,

pa joj sada legalno tepam.

Zubar tamnih očiju 

nije mi doduše popravio zub,

ali mi je popravio svakako jutro.

I to je dobro.