My name is Antoinette, Marie Antoinette.

Eto, javno se mirim s tim da sam doživotna djevojčica,

da sam iz kategorije Marie Antoinette (oprostite mi to),

da u svom OOO (ozbiljnom/odraslom/odgovornom) životu 

imam intermezza kada sam ja baš samo ja, takva kakva sam.

Ono kada odbacim cipele za odrasle ženske. 

Dobila sam na dar tanjuriće koji su doputovali s daleka puta.

Od djevojčice do Marie Antoinette bila sam 

zadovoljena, raznježena, ozarenana, sretna

poklonom koji mi je uskovitlao najdublje dubine duše moje,

skrivene ispod sive majice sa svjetlucavim natpisom,

koja pripada ovom vremenu.

U hipu se evociralo snažno sve ,

od najmilije igre u poluzapuštenim

starinskim vrtovima moga djetinjstva,

što u centru našeg grada,

što na velebnom otoku mojih djetinjih ljeta,

gdje se kuhalo cvijeće, zemlja, voda,

rabeći minijaturno posuđe za djevojčice

 i razbujavalo maštu

koja se mic po mic uklesavala u mene

 stasavajući u čudesnu gđu. Antoinette,

koja u svim uvjetima svoga života,

i skromnim i rastrošnim

zadržava svu tu raskoš kao ljepotu 

koja životu daje osmijeh,

uspijevajući kako tako ostajati primjerena

i baš uvijek čarobna.

Jer je tako ljepše živjeti...