Shoshanna je bila među nama

via google images

Bila je srijeda, 

dan kada su u jednom kinu 

smještenom unutar trgovačkog centra u mom gradu, 

karte jeftinije. 

Obožavam kina. 

Prerijetko idem u zadnje vrijeme. 

Ali, svaki put zaključim kako mi je žalosno što kino dvorane zjape prazne...  

OK, znamo sve razloge zašto je to tako. 

I žalim ljude koji su se odlučili za ostale varijante gledanja filmova, 

a sebi oduzele cjelokupni doživljaj velikog platna. 

No, to sada nema veze. 

Jedan od razloga zašto malobrojni pohode kina, 

svakako je i cijena kino ulaznica. 

I ako na to nadodate kokice, vodu, sokove, ovo, ono, 

cifra je bezobrazna za tu vrstu zabave. 

Te nedavne srijede, karte su bile s povoljnihzbogsrijedovnogpoputa 19,99 kn,

podignute na 21,90 kn. 

Razlog je duljina filma, jer ako je film DULJI OD DVA SATA, eheee - skuplje je!

Ima još nekoliko takvih dosjetki, 

samo mi se ne da kopati po njihovoj 'stranici' 

i navoditi ionako istomisepiše razloge.

Ono što je mene ostavilo bez daha, 

bila je atmosfera koju su priuštili djelatnici kina 

koji revnosno igraju po pravilima. 

Svaka čast na autentičnosti,

 to je bila jedna 'predstava' u 4D tehnologiji, 

koja je osupnula cjelokupnu publiku, 

ne samo mene... maštovitu. 

A, toga dana je udobna dvorana bila dupkom puna... 

što nisam doživjela od noćne projekcije "Black Swana".

Dvorana se već bila popunila.

Svi su prigušenim koracima stigli do svojih 'fotelja'.

Svjetla su se gotovo sasvim ugasila.

Čuo se prigušeni žamor, 

koji je nadglasavao "žurnal"

odnosno, reklame s 'platna'.

Primijetila sam crnouniformiranog redara 

koji se odjednom pojavio 

iza plišanog zida sa strane.

Stajao je negdje otprilike na pola visine 

strmo smještenih sjedala.

Virila mu je bista, 

iznad baršuna, 

osvjetljavalo ga je 

neravnomjerno i bljeskavo svjetlo s golemog ekrana.

Netremice je i sistematski kružio pogledom po nama.

Za koju minutu, 

opazila sam dvije biste,

 podjednako mirne,

koje su nas promatrale.

Glave su se počele okretati u svojim sjedištima,

kada su redari jurnuli među njih,

provjeravajući da li netko ima 

kokice ili piće koje nije kupio u samom kinu,

a tada i vrrrlo jasno i glasno zahtijevajući 
da 'to' napusti dvoranu.

One koji su se drznuli usprotiviti,

ušutkivali su, 

stojeći tik pred njima 

impozantno osvijetljeni s leđa,

doimajući se još višima.

I dok su se na njihovim prsima 

projicirale reklame za filmove koji tek stižu u naš grad,

rukom i odlučno ispruženim prstom prema 'exit'

neumoljivo su stajali 

u svojoj uniformi 

i tjerali ljude vani.

Za malo vremena,

 vladala je neugodna atmosfera.

Nastalo je opće komešanje.

I oni koji su prošvercali zabranjeno

i oni koji su svjedočili tom javnom izgonu.

Napominjem da se radilo o večernjem terminu

i publika je bila odrasle i odraslije dobi.

Vidjela sam brojne oči 

u općem polumraku, 

koje su se okretale uznevjereno, amo tamo.

Nelagoda je postala zgusnutija

kada se pojavio treći redar,

većih i jačih gabariteta,

koji je fizički priprijetio nekoj ženi 

iz donjih redova,

kojoj su u torbi pronašli

 bocu energetskog pića,

koje nije bilo kupljeno pred dvoranom.

Žena se bunila kako

'prekapanje po torbi prelazi svaku mjeru'!?!

Jaki redar bespogovorno ju je sprovodio 

prema plišanom izlazu.

Zapanjena poluotvorena usta 

karikaturalno osvijetljenih fizionomija 

ispraćala su je šutke pogledima, 

istovremeno se bojeći za vlastitu sigurnost, valjda,

kao i ja, koja je u torbi imala malu bočicu s vodom, 

koju inače često imam
 za toplih dana
 sa sobom, 

a ne s namjerom...

Imala sam osjećaj da posjedujem

 eksplozivnu napravu.

Publika je bila potpuno zamuknula.

Nestao je bio lepršavi žamor.

Svi su bili iznenađeni.

Svi prožeti jakom nelagodom.

A, reklame su trajale i trajale,

vrtjele se i vrtjele,

dok su nas kontrole 'stezale' po redovima.

Nalegla je nelagoda nad svima nama, 

opaka, teška, nestvarna, nerealna.

Bljesnuli su mi u glavi 
prizori iz svih filmova 

na nepresušnu temu II svjetskog rata.

U magičnoj atmosferi zamračene kino dvorane,

s uniformirnaim redarima koji proganjaju,

odražavale su se slike s velikog platna na našim licima

koja su pokazivala iščuđavanje 

pomiješano sa zaprepaštenjem.

Bijes je došao tek kasnije,

nakon filma ili idući dan,

uz komentiranje cijena kino ulaznica itd, itd, itd...