Srolao me Arethin Rolling In The Deep u Salonu

via here 

Kad nisi siguran kud sa sobom
i sa pleterom najraznoraznijih emocija,
namjestiš se (vrhunski),
pred Arethom,
 pa pustiš da te vibracije i ushit
prolelujaju kroz vrijeme i prostor!
Divota! 
Leti griva! 
(Puno intenzivnije nego pjevačima Eurosonga kad im 'lažni fen' puše u facu.)
Ovo je ono pravo!
Uživajte bez ostatka,
utorak će tako biti savršeniji!

Obožavam ovaj film

Shoshanna je bila među nama

via google images

Bila je srijeda, 

dan kada su u jednom kinu 

smještenom unutar trgovačkog centra u mom gradu, 

karte jeftinije. 

Obožavam kina. 

Prerijetko idem u zadnje vrijeme. 

Ali, svaki put zaključim kako mi je žalosno što kino dvorane zjape prazne...  

OK, znamo sve razloge zašto je to tako. 

I žalim ljude koji su se odlučili za ostale varijante gledanja filmova, 

a sebi oduzele cjelokupni doživljaj velikog platna. 

No, to sada nema veze. 

Jedan od razloga zašto malobrojni pohode kina, 

svakako je i cijena kino ulaznica. 

I ako na to nadodate kokice, vodu, sokove, ovo, ono, 

cifra je bezobrazna za tu vrstu zabave. 

Te nedavne srijede, karte su bile s povoljnihzbogsrijedovnogpoputa 19,99 kn,

podignute na 21,90 kn. 

Razlog je duljina filma, jer ako je film DULJI OD DVA SATA, eheee - skuplje je!

Ima još nekoliko takvih dosjetki, 

samo mi se ne da kopati po njihovoj 'stranici' 

i navoditi ionako istomisepiše razloge.

Ono što je mene ostavilo bez daha, 

bila je atmosfera koju su priuštili djelatnici kina 

koji revnosno igraju po pravilima. 

Svaka čast na autentičnosti,

 to je bila jedna 'predstava' u 4D tehnologiji, 

koja je osupnula cjelokupnu publiku, 

ne samo mene... maštovitu. 

A, toga dana je udobna dvorana bila dupkom puna... 

što nisam doživjela od noćne projekcije "Black Swana".

Dvorana se već bila popunila.

Svi su prigušenim koracima stigli do svojih 'fotelja'.

Svjetla su se gotovo sasvim ugasila.

Čuo se prigušeni žamor, 

koji je nadglasavao "žurnal"

odnosno, reklame s 'platna'.

Primijetila sam crnouniformiranog redara 

koji se odjednom pojavio 

iza plišanog zida sa strane.

Stajao je negdje otprilike na pola visine 

strmo smještenih sjedala.

Virila mu je bista, 

iznad baršuna, 

osvjetljavalo ga je 

neravnomjerno i bljeskavo svjetlo s golemog ekrana.

Netremice je i sistematski kružio pogledom po nama.

Za koju minutu, 

opazila sam dvije biste,

 podjednako mirne,

koje su nas promatrale.

Glave su se počele okretati u svojim sjedištima,

kada su redari jurnuli među njih,

provjeravajući da li netko ima 

kokice ili piće koje nije kupio u samom kinu,

a tada i vrrrlo jasno i glasno zahtijevajući 
da 'to' napusti dvoranu.

One koji su se drznuli usprotiviti,

ušutkivali su, 

stojeći tik pred njima 

impozantno osvijetljeni s leđa,

doimajući se još višima.

I dok su se na njihovim prsima 

projicirale reklame za filmove koji tek stižu u naš grad,

rukom i odlučno ispruženim prstom prema 'exit'

neumoljivo su stajali 

u svojoj uniformi 

i tjerali ljude vani.

Za malo vremena,

 vladala je neugodna atmosfera.

Nastalo je opće komešanje.

I oni koji su prošvercali zabranjeno

i oni koji su svjedočili tom javnom izgonu.

Napominjem da se radilo o večernjem terminu

i publika je bila odrasle i odraslije dobi.

Vidjela sam brojne oči 

u općem polumraku, 

koje su se okretale uznevjereno, amo tamo.

Nelagoda je postala zgusnutija

kada se pojavio treći redar,

većih i jačih gabariteta,

koji je fizički priprijetio nekoj ženi 

iz donjih redova,

kojoj su u torbi pronašli

 bocu energetskog pića,

koje nije bilo kupljeno pred dvoranom.

Žena se bunila kako

'prekapanje po torbi prelazi svaku mjeru'!?!

Jaki redar bespogovorno ju je sprovodio 

prema plišanom izlazu.

Zapanjena poluotvorena usta 

karikaturalno osvijetljenih fizionomija 

ispraćala su je šutke pogledima, 

istovremeno se bojeći za vlastitu sigurnost, valjda,

kao i ja, koja je u torbi imala malu bočicu s vodom, 

koju inače često imam
 za toplih dana
 sa sobom, 

a ne s namjerom...

Imala sam osjećaj da posjedujem

 eksplozivnu napravu.

Publika je bila potpuno zamuknula.

Nestao je bio lepršavi žamor.

Svi su bili iznenađeni.

Svi prožeti jakom nelagodom.

A, reklame su trajale i trajale,

vrtjele se i vrtjele,

dok su nas kontrole 'stezale' po redovima.

Nalegla je nelagoda nad svima nama, 

opaka, teška, nestvarna, nerealna.

Bljesnuli su mi u glavi 
prizori iz svih filmova 

na nepresušnu temu II svjetskog rata.

U magičnoj atmosferi zamračene kino dvorane,

s uniformirnaim redarima koji proganjaju,

odražavale su se slike s velikog platna na našim licima

koja su pokazivala iščuđavanje 

pomiješano sa zaprepaštenjem.

Bijes je došao tek kasnije,

nakon filma ili idući dan,

uz komentiranje cijena kino ulaznica itd, itd, itd...

Rea

Kad sam bila dopraćena do svog mjesta

u udobnom, pozitivnom, veselom, američki uređenom salonu,

a, prije nego sam predala u tuđe ruke svoja dragocjena stopala,

ugledala sam slijeva poznato lice privlačne gospođe.

Gospođu sam prepoznala tik prije nego sam se zavalila u mekano sjedište svoje

i prije nego sam u bazen pun mjehurića uronila svoje noge.

Nije gledala u mom smjeru,

 pogled joj je bio prikovan za televizijski ekran na jednom od zidova.

Nagnuvši se prema njoj,

oslovila sam je imenom.

Pogledala me svojim divnim plavim očima, mirno, ljubopitljivo.

Gospođa i ja, poznajemo se odlično, blisko.

No, nismo se vidjele zadnjih cca pet godina.

Sjedile smo za stolovima raznoraznih večera,

sjedila je ona i za mojim stolom,

za vrijeme vladavine trećeg muža.

Netremice me gledala,

treptala i nije progovarala.

Ne znam koliko je dugo trajalo...

moj osmijeh kontra njenog uprtog pogleda,

ali kad je progovorila,

jasno je izgovorila moje ime

i najnevjerojatnije riječi čuđenja

kojima je glasno uzvikivala kako me nije prepoznala

jer sam se 'toooooliko pomladila', 

toliko da je 'odjednom poznatu fizionomiju gledala u toliko mlađem izdanju'!

Očigledno se zanimala u daljnjem razgovoru - 'što mi se dogodilo'?

Bila sam baš jako zadovoljna zbog njenog zaprepaštenja,

ali ne iz razloga koji je vama pao na pamet,

s obzirom da ja nemam problem sa svojim godinama

i ne bi se vraćala u 'sitniju' dob,

nego zbog toga što je evidentno da sam se - oporavila od dugog teškog poglavlja! 

Oporavljema i jača no ikada, spremna sam za iduće, kakvo god ono bilo.

(I da, istina je da izgledam neusporedivo mlađe nego za vrijeme zadnjeg braka.)

A propos životne dobi...

meni su komplimenti sasvim druge' stvari' koje mi se udijele,

a ne razmišljam, niti se trudim 'prikriti', niti smanjiti svoje godine.

Jer, čemu?

Ne bi bila ovoliko savršena da nije toliko različitih života već u meni!

Zahvalna na tome... jako, istinski, strastveno.

Večeras zadnji put mogu reći da imam četrdeset i osam godina.

Ujutro ću sebi dodati još jednu veličanstvenu svjećicu 

i kišno će nebo obasjati moj osobni light-show!

A, vi ćete se čudom čuditi uz prognozu jutarnjeg programa o kojoj je pojavi riječ;)

Odoh ispeći sebi tortu.

Lijep pozdrav svima!

Ovo je samo slikovnica

Sinoć sam spavala kao beba,
dugo, slatko i spokojno.
Sanjala sam u bojama.
Vrtim jednu jedinu situaciju u mislima,
 danas cijeli dan.
Dobru scenu.
Toliko dobru da mi ne može dosaditi.
Kao što jedino kruh možeš jesti svaki dan
i više puta dnevno,
nikada ti ga nije dosta,
uvijek si raspoložen za njega
i jedeš ga uz sve ostalo,
pogotovo ako si iz mojih krajeva:)
Odabir koji će mi, nadam se, prizvati bajnu noć. 
Možda i vi zamijenite eventualnu nervozicu
koja pred ponedjeljak zna obuzeti,
skretanjem misli na ono što vas umiruje, raduje, opušta,
pa utonete u rijetko dobar, krepki san.
Obojite svoje snove unaprijed i namjerno!

via crush cul de sac

Da vam se nasmije brk, bili muško ili nedepilirano žensko

Petkom često naletite 

na male izložbice u Salonu.

Tako i danas.

Jedna zanimljiva i zabavna.

by Hana Pesut

Hrabro zagrli svijet. I svoj život.

OVO JE SAMO RAZMIŠLJANJE.

NIJE PORUKA.

NIJE SAVJET.

EVENTUALNO POISTOVJEĆIVANJE PROTUMAČITE KAO SLUČAJNOST.

HVALA.

iz privatnog albuma Martine Feuer de Castro

Koliko nas je spremno zagrliti svijet svom snagom!?!

Ljudi su jaki na riječima,

kao posljedica snažnih poriva iz nutrine,

kao rezultat uzavrelih emocija,

kao nuspojava nezadovoljstva vlastitom svakodnevnicom,

kao ubod intuicije koja ih gurka u rebra, 

kao nepravda koja ih žulja u najskrivenijoj dubini duše,

kao nenadana i dragocjena osviještenost,

kao uspješno objektivno 'bacanje oka' na scenarij života,

kao stotine sličnih primjera najprivatnije vrste.

S vremena na vrijeme, većina počme šetkati po rubu,

balansirajući, sa ili bez šipke u rukama

i obično stignu do pola,

Ukoliko nakon prvih premetanja stopala pred stopalo

nisu počeli hodati natraške,

prema poznatom tlu pod nogama,

namjerno zaboravljajući neudobnost istog,

pristajući na trenutno olakšanje.

Stignu do pola,

pa ipak stanu,

umore se do besvijesti (ili im se samo tako pričini),

pa se vrate sitnim, ali hitrim koracima na znani im početak,

gdje prividno i kratkotrajno sretno odboluju 'opasno' započeto putovanje,

utonuvši u 'razgažene papuče'

i istrenirano zanemarujući neudobni vršak postolarskog klina 

koji ih uporno bode s dna istih.

Elitna postrojba jedina doista raskrili ruke,

pa obuhvati svijet

 skupa sa svojim životom u njemu,

bez obzira što nije cijepljena protiv prirodnih reakcija

poput straha, strepnje, nedoumice 

ili amaterski provedene stohastičke analize izbezumljenog naturščika 

u osviještenim mu osobnim uvjetima.

U datom trenutku,

nakon pomnog razmatranja ukupnosti

koja ih okružuje,

ta malobrojna postrojba

stisne zube, osmijehne se životu i hrabro zagrli svoj život!

Ona koja je ovo sažeto napisala,

zna o čemu priča.

Uhvatila se za svoje nevidljive ordene na grudima,

bez žaljenja

i gotovo ne vjerujući da je iskakala

s dvoje nejake djece na leđima

i s pomoćnim padobranom samo...

Da doskok nije bio u konačnici uspješan, 

ne bi bilo ovog posta.

Sasvim slučajno se sjetih dvije knjige... ako ih niste... napravite to.

Dva romana za uvod u jesen.

Lagani uvod.

Moj automehaničar s reklame

photo by trottermag via simply divine creation

Ja imam najljepšeg automehaničara na svijetu!
Najranije jutros došao je po moj automobil,
kojemu sam ustanovila problem...
dijagnostika koju mrzim donijeti,
ali moram... i sve sam bolja.
Možda bih se trebala - prekvalificirati, 
u dogledno vrijeme,
čim se dovoljno izviještim u terminologiji.
Čovjek je ozbiljan, obiteljski, pristojan, galantan, samozatajan muškarac,
da se ne bi pogrešno razumjeli!
No, svaki put kad ga vidim, 
zamislim ga u pustinji,
tako zgodnog, lijepog, plavookog,
sijede razbarušene kose,
na preplanulom, dječački mladom licu
i s neodovljivim osmijehom koji zabezekne,
 jasno, u kombinezonu, koji mu filmski pristaje.
Ne bi morao biti oslonjen na oldtimerski kamion, auto, motor,
dovoljno bi bilo da naopako zajaše oronulu sjedalicu
i reklama bi bila apsolutni pogodak,
bez posebnog truda ili 'photoshopa'.
Dovršavajući doručak, smješkam vam se!

Zubar koji mi je popravio jutro

via crush cul de sac

Besana noć iza mene.

S razlogom.

I konačno osvane pristojan sat za ustajanje.

Osjetim da me boli zub.

Odnosno nije niti bol, već neka nelagoda.

Istuširana, izađem na trijem svog imanja

popiti kavu, nakon doručka

i poigrati se s novom ljubimicom,

malom slonicom.

No, kako mi ni ona nije odvratila pozornost

 od lagane zubne nelagode,

odlučim prisilno, 

sva lelujava od manjka sna,

ući u salon 

i kontaktirati zubaricu

prekrasnog imena.

Telefonski mi je objasnila da danas 

iz opravdanog joj razloga, 

ne radi,

ali ima zamjenu na toj i toj adresi,

te me pošalje onamo,

u meni nepoznat kraj.

Pomilujem slonicu,

kojoj još nisam dala ime,

pa, ležerno odjevena,

zveckajući brojnim narukvicama oko zapešća,

uskočim u prašnjavi kamionet.

Podulje se vozeći kroz pustopoljinu

jedva pronađem nepoznatu mi zubarsku adresu.

Razdražljivo pritisnem dugme na parlafonu,

pa sa sunca umarširam u ledeni interijer,

skinuvši sunčane naočale.

Energično sjednem u preveliku čekaonicu,

uređenu kao nečiji dnevni boravak.

Buljila sam u TV,

ne videći program,

jer sam se,

 premda potpuno izlišno u tom trenu.

preispitivala, 

da li sam trebala doći

ili pričekati ponedjeljak

s obzirom da osjećam više nelagodu nego bol!?!

Jednostavno mi nije bio dan.

Nije mi bila ni noć.

Nisam ni sjedila opušteno,

nego nabrušeno,

zabacivala kosu amo tamo

i bila svjesna nekog bijesa,

od kojeg sam levitirala 

nekoliko centimetara iznad fotelje.

"Samo mi je još i ovo trebalo..."

Iza vrata, kakva se samo u klinikama monitraju

i koja izazivaju strahopoštovanje,

pojavila se plava ženska glava,

u dvodijelnoj bijeloj uniformi,

bez imalo smješka 

na pomno našminkanom licu.

Ledenim gestapovskim tonom

zatražila je da se identificiram,

shvativši tada da smo telefonski razgovarale

dok mi je davala koordinate 

misteriozne zubarske ordinacije

i popraćenom gestom glave

odlučno i kratko me pozove 

iza ozbiljnih vrata.

U dobro uređenoj ordinaciji,

između raznorazne opreme,

 ugledah muškarca u zelenoj uniformi.

I tada sam se opustila.

Muški zubar.

Nasmiješila sam se,

kad me smireno pozvao da se zavalim,

mislim s obzirom da se više leži, nego sjedi, jel'!?!

Odmaknuo mi je metar i nešto

zakovrčane kose,

nenametljivom i nježnom gestom,

kako bi mi zavezao oko vrata zaštitu.

Zaboravila sam na ikakvu nelagodicu u usnoj šupljini,

na bedastu sestru s oštrim obrvama,

dodatno podebljanim, 

što je na njenom licu bilo sasvim nepotrebno.

Zgodni, crnomanjasti zubar, 

(ukorijenjeniji naziv u govornom jeziku od 'stomatolog')

stajao je preda mnom navlačeći modre kirurške rukavice.

No prije nego je navukao desnu, 

položio je ploštimice 

topao dlan na moje lice,

ispitujući da li izvana osjećam ikakvu bol.

Meni, neispavanoj, nemogućoj, nikakvoj, nervoznoj, nevjerojatnoj,

bilo je to smirujuće

i ja sam poslušno razjapila usta.

Bez zaštite na svojem,

naginjao se mojem licu

i osjetila sam kako divno miriše,

dok su me jake potamnjele ruke

bez imalo boli

obrađivale i napravile sve

da preko vikenda budem spokojna.

Gledala sam tamno lice 

koje mi  se profesionalno unosilo

i bila sam sasvim OK.

Eh, da...

kako male stvari naprosto razvesele dan,

nehotice, dakako.

Napustila sam ordinaciju,

em toplo ispraćena,

em umiljato raspoložena,

em bez nelagode i boli,

em ženski koračajući prema kolima,

potpuno zaboravivši način na koji sam bila dojurila na to isto mjesto.

Uz muziku sam se odvezla

u nakratko ublažen petak.

Kad sam stigla na svoju farmu,

i slonica je konačno dobila ime,

pa joj sada legalno tepam.

Zubar tamnih očiju 

nije mi doduše popravio zub,

ali mi je popravio svakako jutro.

I to je dobro.

... JER TREBA ZNATI UŽIVATI ŽIVOT, NA SVAKOJ SVOJOJ ADRESI !

Ona je Dea, moja mlada prijateljica.

On je Goran, moj sin.

Dva Spli'ska diteta koja žive i rade u NYC.

Nisam ni sumnajala da znaju znanje,

ni da će naći načina 

da nadoknade sebi 

svoje more, 

svoje lito, 

svoje 'doma',

jer im je to u genima! ! !

Ovako su pozdravili ljeto. Veličanstveno.

Netko me možda poziva ponovno u 'Billy Bob's Texas'?

Kao 'zakoniti eskort' jednom od supruga na položaju,

odveo mene tako put, između svjetova i do Dallasa.

Bilo je vremena i za neslužbeno opuštanje

i za privatni produžetak puta prema Vegasu,

nakon odrađenog dijela.

I danas sam slučajno naišla na fotografiju nas dvoje na - biku,

umjetnom biku, koji šizi,

mislim, jašemo ga mi,

 ja naprijed, on iza mene,

ono, odjeveni kaubojski 'tutta forza',

sa stetsonima na glavama.

s donjim dijelom odjevenim u kožu kao stočari,

wow... još se smijem.

Jahanje jedne noći u honky tonk baru.

Neću tog muža sada takvom slikom kompromitirati,

jer je opet zasjeo u 'fotelju s visokim naslonom'.

("Ne brini, imaš moju riječ!!!")

Naravno, taj muž nije bio 

(nažalost) prodavač stoke,

(nažalost) ni bogati rančer,

(nažalost) bavio se politikom,

pa nas je put 'nanio' u Texas.

U savršenom sjećanju mi je,

s tog fantastičnog putovanja,

 jedna tipična večer

u čuvenom 'Billy Bob's Texas' u Fort Worthu,

od muzike, do jela, grupnog plesa u krug, pića, fizionomija, jahanja:)

Rado bih se tamo vratila ponovno.

Nama iz ovih krajeva, 

ta vrsta origigi kaubojštine je 'mačji kašalj',

skoro u krvi, rekla bih.

Dobro se osjećamo među takvima,

ka' među svojima.

Ne samo normalno, nego smo divljiji od domorodaca.

Ljeto se vratilo danas,

no, ja sam poludivlja u Fort Worthu

valjda me zaslijepilo ovo blještavilo s neba...

UGODAN VIKEND, GDJE GOD VAS ZATEKAO!

Nekako s jeseni...

... obuzimaju nas čudne želje.

Često se i ponavljaju.

Recimo, pletenje.

S početkom jeseni, neobuzdana želja za pletenjem 

obuhvati veliki postotak ženskog roda.

U novije vrijeme i glumice na setovima time krate čekanja,

čak i pod holivudskim suncem.

S tmurnijim nebom, jednostavno poželiš 

premetati raznobojna klupka po rukama, 

zveckati debelim pletaćim iglama,

maštati kako će tvoje ambiciozno pletivo,

bilo da je šal ili džemper,

omotati voljeno biće.

Neki idući postotak,

počme čitati više, 

'opelješi' knjižnicu,

nabije rožnate okvire na nos

i uranja u priče, kojima

 ili bježi od svoje svakodnevnice

ili se oplemenjuje i uživa istinski.

Slijedeći postotak kuha marmelade, džemove i preljeve.

Cijeli dom miriše bajno,

domaćica crkne već na pola posla obavezno

i najrađe bi ekspresnim dodavanjem više 'želina' 

dokrajčila 'i tu marmeladu i sve po redu'.

Ali, teglice su spremne.

Imaju naljepnice.

I moguće, čak, sašivena pokrivala na kockice.

Iako radim sve od navedenoga,

mada neke stvari više baš i ne,

ali svakako baratam svim vještinama,

ja sam jutros 

osjetila 

da dolazi jesen,

koja je 

moje godišnje doba.

Kako me nitko nije pozvao ni na šetnju,

ni na jahanje,

ni u lov,

ni na sakupljanje gljiva,

ja sam uronila u kadu.

Pripremila ručnike jesenjih boja.

I odlazak u šumu zamijenila knjigom 

o strastvenoj ljubavi lady i konjušara.

I to je nekakva priprema za jesen, zar ne!?!

Pjevušila sam od zadovoljstva,

nešto kasnije 

dok sam kuhala savršenu gustu juhu,

u kariranoj pregači toplih boja.

I cijeli dan se osjećam divno!