Miris bagrema iz kvarta odrastanja...

Sve suvišne terete,
pokupljene usput,
 odbacih teško, ali odlučno,
što inače nije moja odlika...

i to lakoćom kojom se hodajući razodijevate 
na putu za krevet,

lako, nemarno, vječno pubertetski, 
bez gledanja gdje ćete pobacati 
ono što vas je stiskalo.

Danas sam bila u kvartu odrastanja.

Tamo gdje bagremi luduju.
Gdje sam ja ludovala.

Mama je nabrala buket za me,
po koji sam otišla,
 jednako luda,
kako se priliči ulasku u taj kvart.

Zatvorenih očiju uronih nos, obraze, usne, kosu, 
uronih sva u opojnost,

koja me, nešto manje odteretno, 
podsjeti na djetinjstvo,

ali zato malo ugodnije evocira 
zrelije prizore života 
u kući na južnim obroncima Marjana.

Danas je taj miris akacije
 cijelo vrijeme prisutan,

kako god zamahnem kosom,
okrenem glavu,
ustanem energično,
priđem Luki,
nasmijem mu se,
naginjem se plavom pogledu,
izlazim smjelo,
sjedam u auto. 

Upio mi se u kožu.

... dok raskošno ne zamirišu artičoki za nedjeljni ručak.

Subota na odlasku.
Subota koja je kao ponedjeljak.
Kao dan početka.

Eh, super... mislim, konačno sam na pravoj putanji.