Samo za moju dušu

Ne radim.

Nikada nisam.
Odabrala sam ne biti društveno korisna za novce.

 Vjerojatno sam vidovito znala da je to zbog ovakvih dana 

koji su (pre)česti u mom dinamičnom životu.

Vrtložno iscrpljena posljednji tjedan, 

sinoć posve crkoh.

Ono skroz, do lebdenja.

*

I evo me taj idući dan... 

Započinjem lagano svoj petak,

nekako kao da je ponedjeljak,

jer' idemo, ansambl, još jednom isponova'.

Je li ispravno reći isponova..!?!

Nebitno. 

Riječi su mi uglazbljene jutros,

a takvima je dozvoljeno svašta,

pa i odstupanja.

Imala sam dva buđenja.

Jedno u zoru s ptičicama, 

koje mi danas nisu nabijale nervozu,

poznatu iz noći i noći kada bih dočekivala 

svoje razuzdane, bećarske potomke da se pojave doma, 

u bilo kakvom obliku, 

samo da se konačno ukažu,

pa da odspavam još malo do sunca. 

Imala sam svoje dane izlazaka,

a onda sam još dva puta ponavljala gradivo 

s primjercima koje sam odgojila 

da mi budu slični... ooh, da.

Pred mojom sobom

 starinski je vrt s palmama.

Na najvećoj, živi stotinu ptica,

koje su vrlo glasne u to doba razdanjivanja.

Toliko sam ih puta slušala...

U jednom trenu, 

kad se mijenja boja neba,

prestanu cvrkutati, 

dogovoreno, smjesta, grupno.

Pod nejasnim svjetlom, 

bila sam smrznuta, 

ali sam se onda opustila, ugrijala, stisnula

 zaspavši sve do drugog buđenja,

koje je imalo sasvim drugačiju muzičku pozadinu.

Strujala mi je oko cijelog tijela,

pa sam se oraspoložila jacuzzi efektom

i bosa odšetala iz kreveta.

Iza mene je tjedan u kojemu sam uvježbala nošenje s dramom,

ne znam zašto mi scenaristi tako često ponavljaju taj žanr

i nije li vrijeme da dobijem, osim silnih potpisa nevidljivih profesora 

i ocjenu, jednom za svagda..!?

Smatram da sam dobro pripremljena, uvježbana, izvanredna čak.

Jamie mi pjeva dok dovršavam uživanje u brazilskom doručku (bez tapioce).

a ja tek što nisam položila stopalo na prvu stepenicu.

Čim prestanem tipkati,

primit ću se za rukohvat

i nastaviti svoje penjanje...

photo by Mietta